Vučić bi mnoge žrtve podneo, kao što ih i podnosi, za našu zajedničku i jedinu Srbiju. I nema razloga da mu ne verujemo. Sećate se koliko su se Srbi opijeni ponosom sprdali s Tuđmanom, koji je navodno Buša matorog čekao ispred WC-a da bi ga zamolio da nešto učini za hrvatsku stvar. Pa kakve je tek sprdnje bilo sa pesmicom „Danke Dojčland“.

Ali i Srbi (radikali i socijalisti) su se opametili. Vučić, pa i Nikolić, sigurno bi čekali Obamu ispred WC-a, i satima ako treba. U Vučićevoj „Merkel principijelnosti“ ni „Danke Dojčland“ u srpskom prepevu ne bi bila senzacija. Svakakve insinuacije iz Vučićevog (para)političkog okruženja mogu da se upute na račun američkog ambasadora Majkla Kirbija, ali srpski premijer nikad nije propustio da naglasi kako je Kirbi dobar čovek i korektan diplomata. Nemoguće da je toliko grešio u proceni. Tek je nezamislivo da Vučić ili Nikolić ne prime Kirbija kao Milošević Zimermana onomad.

Pa, zašto je ministarka i potpredsednica SNS Zorana Mihajlović onda kriva što je na svoju slavu Aranđelovdan pozvala Kirbija? Ambasadora koji se maltene kune da Amerika ne ruši Vučića, koji kaže da blisko sarađuje s premijerom, i sa ministrom odbrane i sa ministrom Dačićem, i naravno sa Zoranom, koju čak i partijske kolege etiketiraju kao „američkog čoveka“.

Pa je l' nama Keri dolazi u Beograd na samit OEBS-a kao partner ili kao rušitelj Vučića? Pa jesu li lažne Bajdenove reči iz Zagreba, gde se sreo s Nikolićem i gde je poručio da SAD podržavaju doprinos Srbije u prevazilaženju bezbedonosnih izazova, pozitivan odnos prema migrantskoj krizi, kao i doprinos miru i stabilnosti u regionu? Čak Bajden ima razumevanja i što nećemo u NATO. Pa je l' vraćanje neba od Leskovca pa naniže pod srpsku kontrolu od strane NATO neprijateljski čin?

Ako Vučić skloni Zoranu zbog „sitnih ličnih interesa“ ili zbog „liderskih ambicija“, te „nelojalnosti“, da li se to posle orkestrirane kampanje o širokom frontu urote i maltene puzećeg državnog udara, u mentalnom bilansu može u konzervativnim naprednjačkim kuloarima (i priprostim masama) tumačiti i kao jasan premijerov otklon od Amerike? Bilo bi to prilično banalno. U odnosu na lidera koji sebe projektuje u istoriji i citira Čerčila i Ruzvelta.

Međutim, magični seljački staljinizam (ne mešati sa magičnim realizmom) nudi rašomonske zaključke. Vučić kao da je Kafka u svojoj stranci. Procesi su neminovni, porote su neophodne, suđenja su sudbinska. To „kafkijansko“ je ono što naprednjačku paranoju razlikuje od klasične, staromodne, radikalske (CIA, Vatikan, Hrvati, domaći izdajnici…). Stepen vođine perfidnosti racionalizuje „kafkijanske“ elemente, ali „u masama“ koje ne razumeju politiku duplog dna i koraka ispred to razobručava paranoju. Od naprednjačke kafanske kombinatorike, do geopolitičkih trabunjanja o mestu Srbije u „trećem svetskom ratu“. U smislu šta mi da tražimo na Zapadu ako će Putin da povrati Carigrad?

Pratite intonaciju i body language: Zorana ne izgleda i ne zvuči kao žena kojoj se sprema stranačka lomača. Ili vešto potiskuje nelagodnost motivacionim intimiziranjem o „drugarima“ koje je Vučić ekipirao da reformišu Srbiju, ili spretnom dosetkom o Zoraninoj kao „Ivkovoj slavi“ koju kao da je neko od marketinških gurua smislio. Dozvolićemo i sebi luksuz da budemo malo paranoični, pa analizirajući „govor tela“, pre bi rekli da prevladava doza sigurnosti, ako ne i nonšalancije. Možda i kao stilski efekat fingiranja, jer zaista je teško zamisliti da je Zorana manji Vučićev sluga nego što je to standard. I da ju je neko toliko „naložio“ da joj je zamaglio predstavu o sebi.

Zašto bi se prozapadni lider odrekao „američkog čoveka“, i potencijalne svoje Kolinde, ali i naprednjakinje koja ume da udari i po dubini – na primer mučki na kabinet Maje Gojković. I koja bi se u Teheranu sigurno opredelila za diskretniji fashion hidžab. I više bi ličila u Teheranu na Jelka Kacina nego na Maju Gojković.

Ono što naprednjački ultrasi zameraju Zorani, to je upravo ono što Vučiću vapeći treba, ako misli da nastavi s reformama – most ka društvenim akterima koji su prirodni partneri reformi jer ministarka je za njih prihvatljivija od promotera radikalskog resantimana i seljačkog staljinizma. Oni koji prave „urbanu legendu“ (Zoranin udeo u rušenju Vučića) ministarki čujem zameraju i što bi štiklama mogla da gazi preko stranačkih leševa, ali to je već stvar unutarstranačke demokratije i njihovih „kombinacija“, a ne ideološko pitanje.

A reforme same po sebi su imanentno prozapadne. Pa im i trebaju takvi ljudi. Voleo bih da vidim kako bi izgledale „proruske reforme“ i šta bi one značile? Ako ode Zorana, Vučiću će brzo trebati nova Zorana. Kao što mu je posle Krstića trebao Vujović. Ili, mislite da bi odlazak Zorane značio rešešeljizaciju SNS? Ne, Vučić je verovatno i Zorani i Voji dodelio po „nahiju“ (polje rada). Šešelj je poslednjim nastupima podsetio na priču o „Zimermanovom konobaru“ – o nekoj vrsti Kirbijeve konkubine, koja ne nosi leptir mašnu kao nekad Mihailo Marković (SPO).

Front, nevidljiva ruka koja povezuje neprijatelje, spavači u SNS, velike sile, Trilaterala na Aranđelovdan, odlazak Ponte. Ovo više nije Kafka, ovo je već Ladlam. Misterija i jeza idu u paketu. Bar dok nam ne kažu ključna imena kao u svakom trileru.

Da li se od Zorane pravi poželjna opozicija? To je i za raskošnu Vučićevu prekogniciju možda previše alternativan put. Što kaže jedan moj prijatelj, razočarani čedista, u trenucima lakog pijanstva -„najbolje bi bilo – vi nama Zoranu i Jadranku, a mi vama Borisa i Čedu“. U smislu da takvih reformatorki nema u građanskoj opoziciji.

Naprednjački ultrasi zameraju Zorani što je slavu slavila van kuće. I to još u fancy restoranu. I to bez naprednjačkih gostiju. To mi izgleda kao kad kritikuju roditelje što đeci slave rođendane u „Mekdonaldsu“ jer ih mrzi da spremaju kući. Em su to „Zoranini Amerikanci“.

Ili, kao da kritikujemo roditelje što đecu vode u „igraonice“ umesto da se već kao mnogo mali uče da na livadi igraju „klisa“. Ili „Zorane i Đuke“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari