Zahvaljujući ljubaznosti Uroša Balova, direktora izdavačke kuće „Albion buks“ koji je u Srbiji objavio dve knjige gurua Vikiliksa Džulijana Asanža („Neautorizovana autobiografija“ i „Sajferpanks“), u prilici sam da vam ekskluzivno prenesem šta jedan od najpoznatijih globalnih disidenata misli o izazovima „strateškog nadzora“, poziciji Srbije i godišnjici – 15 godina od NATO bombardovanja Srbije. Imao sam, što se kaže – uvid u video obraćanje Asanža srpskoj javnosti čiji će delovi u narednim danima biti prikazani i na nekim domaćim televizijama sa nacionalnom frekfencijom.


Dakle, Asanž „zdravo“ kaže na srpskom. Poruku snima u Ambasadi Ekvadora u Londonu, u kojoj se nalazi gotovo dve godine. Ova knjiga (pokazuje srpsko izdanje „Sajferpanksa“) predstavlja razgovor koji je on vodio sa još trojicom eksperata, a povodom tehnološkog totalitarizma. „Internet nam je istovremeno doneo i najveće slobode, ali je i naš najveći potencijalni porobljivač. Nikada ranije nisu sve države u isto vreme bile pod takvim predominantnim uticajem. Zbog toga je ova knjiga upozorenje o tome kako strateški nadzor i kontrolisane tehnologije, posebno one koje masovno primenjuje 'Five eyes' alijansa, koja je pod kontrolom SAD, ostvaruju kontrolu nad državama, organizacijama i pojedincima“.

Međutim, knjiga govori i o tome kako internet može biti upotrebljen kao oružje protiv tih globalnih tendencija. „Sajferpanks“ je pisan „za nas“, za „poslednju slobodnu generaciju“. Generaciju koja, smatra Asanž, živi u ovom vremenu između dve epohe. Knjiga je pisana za vreme neposredno pre globalne distopije nadzora, koja je sada u zenitu i koja nas je sve uplela u svoju mrežu.

„Mi zaista živimo u vremenu između dve epohe, a Srbija je država 'između' (u međuprostoru), i kao i mnoge druge takve države, a među njima je i Ukrajina. To je mesto gde budućnost prvo dolazi, sa svim svojim užasima i lepotama. Kao i svi pioniri, Srbija je država koja je obično pogrešno predstavljena. To rade oni koji odlučuju, oni koji kreiraju svetsku politiku, ljudi iz okruženja, a nažalost, to ponekad rade i sami ljudi iz Srbije. Ponekad je Srbija predstavljena na pogrešan način zbog nerazumevanja. To se može videti i iz depeša koje je objavio Vikiliks“, naglašava Asanž. Podsećajući da su pre 15 godina srpski novinari bili žrtve vazdušnih napada NATO, Asanž naglašava da je to jedini put kada je NATO priznao da je namerno ubijao novinare. „Da, srpske novinare su ubijali i za vreme Miloševićevog režima, ali je i NATO ubijao srpske novinare.“

Arhitekta Vikiliksa ukazuje na konfuziju koja razara srpsko društvo i koju mnogi u samoj Srbiji ne vide, ili se prave da je ne vide: „Ne iznenađuje da mnogi u Srbiji ne znaju kome da veruju, jer ne mogu da veruju kriminalcima i ubicama iz Miloševićevog vremena. Ne mogu da veruju ni Istoku ni Zapadu.“ Zbog svega toga se Srbija nalazi „između“, kako Asanž definiše prostor globalnog „limba“. I na kraju zaključak: „Ali to nije pozicija slabosti, to je pozicija mogućnosti, koja pojačava glad ljudi za istinom, i koja ljudima daje neophodnu perspektivu da istinu prepoznaju kada na nju naiđu“.

Naravno da je normalno da Srbija pokaže pijetet prema žrtvama NATO bombardovanja, da ukaže na kršenje međunarodnih normi od strane NATO (što i Asanž radi), da se pohvali obaranjem „nevidljivog“, ali je sasvim nenormalno da se prilikom obeležavanja tih godišnjica 24. marta ne skrene pažnja na prirodu Miloševićevog režima. Gledajući i ovogodišnje obeležavanje, neupućen čovek ne bi saznao ko je bio ovdašnji „vrhovni komandant“. I valjda bi bilo normalno da zvaničnici podsete narod kakva se politika vodila od kraja osamdesetih godina u Srbiji i koliko je ona doprinela da ova zemlja, saveznica Zapada u dva svetska rata, postane antievropska-antisistemska zemlja. Možda i najdemokratskija Srbija, da je takva mogla biti od 1990. do danas, ne bi sprečila secesiju Kosova, ali zar je moguće pomisliti da pozicije i ishodi ne bi bili bolji da je Srbija 1990. prva raspisala demokratske višestranačke izbore, da je priznala avojevske granice (jer sve drugo je propast bila i za srpski narod van Srbije), da je izvršila dobru privatizaciju, otvorila dosijea, sprovela restituciju, izgradila institucije, krenula ka EU… Da li ste sigurni da bi baš doživeli NATO bombardovanje? I tu Milošević nije jedini krivac, kao što znamo. Od 1992. on ne može više da vlada sam. Šešelj mu je dao tada presudnu podršku, a sramota još nekih opozicionih partija takođe nije mala, kao ni dobrog dela elite. Tek Zapad nije nevin. Pa sećam se koliko je dana „Glasu Amerike“ i „Slobodnoj Evropi“ bilo potrebno 1996. da prestanu da pozivaju na „uzdržanost“ i da kažu da su Milošević (njihov „faktor mira i stabilnosti“) i njegova klika pokrali izbore.

Jer, ako je verovati dobro obaveštenim provučićevskim medijima, čovek koji je bio „vrhovni komandant“ (i čije se ime upadljivo ne pominje u obeležavanju agresije), isti je čovek koji je naređivao svojim eskadronima smrti da ubijaju po Srbiji.

Pre neko veče na nekoj televiziji liberalni intelektualac Nenad Prokić, podsetio nas je da Srbi i nisu toliko loše prošli u istorijskim bilansima, izgubivši Makedoniju i Kosovo, a dobijajući Vojvodinu i pola Bosne. Formalno da. Posebno jer srpski nacionalisti zaboravljaju koliko je Tito politikom planskog doseljavanja pojačao srpski elemenat u Vojvodini, i kako je, s druge strane, politikom zabrane povratka oslabio srpski element na Kosovu. Objektivni i lucidni stranci ponekad zaista bolje vide ovdašnju situaciju od nas samih. Asanž, pomalo kao Arčibald Rajs vidi jedno, a kanadski politikolog Majkl Ignatijef je mnogo ranije primetio nešto drugo – Titovu ambivalentnu politiku prema Srbima: Dok je Srbiju kao federalnu jedinicu nivelisao sa Hrvatskom, prekodrinskim Srbima (kojima je bio zahvalan za partizansku lojalnost u ratu), napunio je vojsku, policiju i službe bezbednosti.

Ali, u „istorijskim bilansima“, mnogi i pametni Srbi ne primećuju da desetine hiljada Srba u Sarajevu, Mostaru i Prištini mnogo više vredi od neke etnički pa skoro čiste kasabe u Republici Srpskoj. Srpski nacionalisti ne vide da su Bošnjaci upravo u ovom ratu dobili ono za šta su te „mudre srpske glave“ mislile da je srpska „ekskluzivna pozicija“. Sad su i Bošnjaci „ostaci zaklanog naroda“. I još islamizirani mnogo više nego pre rata. A zamislite tek kako bi zvučao javni hrvatski diskurs da nije bilo Vukovara i „domovinskog rata“. Koja bi to zjapeća praznina bila. Da li je svaki 24. mart i prilika da se zapitamo kakva je to politika izgubila šansu da postane partner Zapada, a da miljenici postanu Albanci. Kakva je to politika koja je dovela do toga da čak i jedan Tuđman zaliči mnogima na Zapadu na „demokratu“. Svaki 24. mart je i prilika da se zapitamo kako je srpski narod toliko dugo većinski bio na strani Miloševića i Šešelja, i kako su ih tek bombe suštinski oslabile. Tek se sa Putinovim jačanjem i ukrajinskom krizom pojačavaju priče da bi sve drugačije bilo da je umesto „pijanog Jeljcina“ tada u Kremlju bio Putin? To valjda znači da bi „heroj“ Milošević izdržao. Zapad jeste pomogao da se Milošević sruši, ali i da nije pomagao, zar mi kao svesni građani nismo trebali da ga rušimo? Koštunica i DSS kao da su se prosto neprijatno osećali zbog toga.

Ruski ambasador u Srbiji Čepurin tvrdi da se Kosovo otcepilo, a da se Krim vratio kome je i pripadao. Time je diplomata možda umirio ovdašnje rusosrbe na jednoj temi, ali da li ih je oduševio na drugoj. Gde banku drži Mile Dodik?

Šta mislite, da li bi Nikola Pašić pristao na Briselski sporazum? Problem je, a o tome smo već pisali na ovom mestu, što se pravi Pašić tokom svih ovih decenija izgubio u obilju interpretacija, poređenja, mistifikacija, tako da mi u stvari više i ne znamo ko je stvarno bio Pašić. Eto, ja mislim da bi Pašić odbio Trojni pakt, a potpisao Briselski sporazum.

Vučić je u stilu „sholastičkog racionalizma“ (a kako drugačije?) rekao da Srbija neće uvoditi sankcije Rusiji, ali i da poštuje teritorijalni integritet Ukrajine. Slažete li se da je to „pašićevski potez“? Ali da se dogovorimo da ne poredimo Vučića s Pašićem, kao što je Dobrica Ćosić s Pašićem poredio Miloševića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari