U toku je Festival autorskog filma, dvadeseti. O čemu govorimo kad o autorskom filmu govorimo?



Počnimo pitanjem: zašto uopšte govorimo o autorskom filmu, a nikada nam na pamet ne pada da govorimo, na primer, o autorskom romanu, autorskoj drami, pesmi, skulpturi, slici ili instalaciji?


Možda zato što je, za razliku od pobrojanih umetnosti čija dela nastaju individualnim naporom umetnika, film – kolektivna umetnost, kao i pozorište. Dakle, kad kažemo autorski film, to je kao kad kažemo – rediteljsko pozorište. Da li to znači da jedan kolektivni čin, filmskog ili pozorišnog, stvaralaštva, kroz termine 'autorski film' i 'rediteljsko pozorište', hoćemo da odredimo kao izraz, ipak, singularne volje koja se tu pita o svemu?

Možda u svemu tome i postoji jedna volja, volja reditelja, koja strukturiše i sabira vektore ostalih stvaralačkih individualnih sila, uključenih u proces nastanka dela, ali, ukoliko bismo naziv 'autorski film' koristili da bismo naglasili individualni pečat jednog kolektivnog dela, onda bi se tu poništio upravo onaj krucijalni smisao, upravo to da je film kolektivno delo.

Ono što pouzdano znamo jeste da sintagma autorski film nije estetičke provenijencije i ne ukazuje na estetski efekat dela. Zašto? Zato što ni za jedno remek-delo filmske umetnosti nikada nećemo upotrebiti izraz autorski film. To nije estetička kategorija! Govorimo li o remek-delima, ova nam je sintagma potpuno izlišna. Za filmove Pazolinija, Fazbindera, Paradžanova, Sokurova, u kojima je lični pečat autora presudan, nikada je nećemo upotrebiti.

Ovu bespotrebnost termina autorski film u estetici, pokažimo na primeru analize jednog vrhunskog ostvarenja koje smo u Srbiji premijerno imali priliku da gledamo upravo na Festivalu autorskog filma, i to, ako se ne varam, na njegovom desetom izdanju. To je delo Aleksandra Sokurova „Otac i sin“.

Ovaj film ne predstavlja pogled na jedan svet i na jedan odnos u njemu (odnos između jednog oca i jednog sina), već sinematički prodor u samu egzistenciju, u njenu vezu između naslednog i novorađajućeg. Pogled gledaoca ovde je preobražen u ono što se inače naziva neizrecivim ili nemuštim. Struktura filma, struktura sekvenci i prizora slična je strukturi sna. Ali, gledalac ovde ne sanja. Jer to nije san. To je umetničko delo koje nije ni java ni san, koje je zapravo uprizorenje ne onog čega nema, nego onog što se inače nikad ne bi moglo videti da nije (ovog) filma – onog što bi ostalo nevidljivo i nemušto da nije filmske umetnosti koja je i ovim filmom uspela to nemušto da iskaže, ono nevidljivo da predoči. Ovaj film gledamo kao da sanjamo san koji nikad nećemo zaboraviti, ili kao da se prisećamo sna, životno potresnog sna, koji smo davno zaboravili. Ovde upoznajemo svet kakav nismo iskusili, ali, u trenutku sticanja ovog novog iskustva, mi ga prepoznajemo kao ono skriveno suštinsko, na koje smo zaboravili, za koje smo mislili da ga nema. Ovo je svet erosa bez seksualnosti, svet sinovljevske ljubavi bez Edipovog kompleksa. Kao originalno delo, „Otac i sin“ menjaju i perspektivu filmske kritike, koja ovde ima zadatak da ide za intuicijom filma i diskurzivno pronikne u jedan nepoznat, a tako prisan svet, za šta bi morala da izgradi i nove pojmove. Kritičar ovde ispada iz kritike postojanja u egzistenciju s onu stranu kritike, i njegovo novo mišljenje pokrenuto je na način ljubljenoga. Da bi išta kazala, kritika bi ovde morala i sama da bude eksperiment, kao što je ovaj film eksperiment, ali ne toliko eksperiment sredstvima filma koliko sredstvima same egzistencije.

Ako o ovom i njemu sličnim remek-delima sedme umetnosti ne govorimo kao o autorskom filmu, o čemu, najzad, govorimo kad imamo potrebu da kažemo autorski film?

Nazivom autorski film mi težimo da definišemo jedno specifično polje kolektivnog stvaralaštva i, preče od toga, kolektivnog uticaja. Kad kažemo autorski film, mi identifikujemo povišen stepen oslobodilačkog političkog dejstva jednog filmskog dela – njegovu buntovnost i njegov poziv gledaocima da menjaju postojeće stanje. Možda to nije najsrećniji izraz, ali, u nedostatku promišljenijeg, ovaj nam saopštava da imamo posla sa umetničkim delom čiji je autor političko biće par excellence. On se filmskim izrazom koristi kako bi deidiotizovao društvo u kojem živi i stvara, sanja i umire.

Kao izvanredna najava ovogodišnjem beogradskom festivalu, kao credo i hommage autorskom filmu, grupa mladih filmskih stvaralaca oformila je neformalni Pokret za oslobođenje bioskopa i zauzela i revitalizovala Bioskop Zvezda u centru prestonice. To što su oni učinili u stvarnosti, u sferi sedme umetnosti teži da čini ono što, ne sasvim prikladno, zovemo autorskim filmom. Ovi mladi ljudi, naprosto, nisu legli na staru rudu pred nadležnim institucijama i pred malim i velikim slovima zakona, koja služe da ozakone male i velike nepravde.

Unajkraće rečeno, autorski film je film koji ne leže na rudu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari