Meni se čini da su način na koji pojedini mediji izveštavaju o tragičnim događajima, nesrećama ili bolestima ljudi, poznatih ili manje poznatih, poslednji u nizu je slučaj nesrećnog pada glumice Nede Arnerić, i način na koji pojedini predstavnici vlasti govore o slučaju rušenja nelegalnih objekata u Savamali – u simptomatičnoj korelaciji.

Postoji određena granica do koje možemo razumevati da je sve što čitamo, slušamo i gledamo putem medija samo plod međusobnih trvenja političkih oponenata i u zavisnosti od toga kome više verujemo opredeljivati se šta je od svega istina. Kada se ta granica pređe, mi se dalje ne možemo opredeljivati i problem više nije u domenu nadgornjavanja vlasti i opozicije, nego dokazivanja postoji li ili ne pravna država, postoji li pravni i demokratski poredak ili smo zaglibili, zaista, u nekakvo polje gde zakoni više ne važe i gde je sve moguće tumačiti po ličnom nahođenju. Dakle, pišući još dok su se u RIK-u brojali glasovi, a opoziciji, na moju žalost, bilo važnije ko je preskočio cenzus, ukazivala sam na događaj u Savamali kao na tu granicu preko koje se ne ide, u smislu, kada se tako nešto desi, onda se stane, onda premijer ili neko iz vrha vlasti kaže da se stane, čak i sa brojanjem glasova, dok se ne utvrde činjenice. Jer kada policija, ministar policije, gradonačelnik i premijer Vlade, ne znaju ko je naredio rušenje u sred noći na tako brutalan način, mi imamo na delu suspendovane institucije sistema. Ko može da zna ako ne navedene institucije šta se dogodilo? Ko je iznad policije, gradonačelnika i premijera? Strah? Od koga ili čega?

Građani koji su pre neki dan protestovali zbog ovog događaja takođe negde poručuju da je u pitanju strah. Samo što građani tvrde da su dešavanjem u Savamali pokušali (nepoznati nalogodavci) da zastraše građane, a prema reakcijama iz vrha vlasti deluje kao da su i sami zastrašeni. Premijer lica sa fantomkama naziva idiotima, ali, zaboravlja da obraćanje javnosti nije Twitter, doskočice nemaju težinu pravnog leka. Svi se hvataju za premisu: „Nelegalni objekti nelegalno i srušeni“. Neka budu srušeni i drugi nelegalni objekti, ali drugi deo ne stoji: Ne mogu biti nelegalno rušeni jer su nelegalni. Zamislite konsekvence kada bi sve što ne valja bilo „rušeno“ kako se kome prohte, i to još bez znanja vrha vlasti.

Dakle, premijer i ministar policije, pravde, tužilaštvo, gradonačelnik, svako u svom domenu mora krajnje ozbiljno da se uhvati ukoštac sa ovim lakmus problemom našeg državnog uređenja. Ili će jasno i glasno pobediti Država, ili lica sa fantomkama, koga god da predstavljaju. Tu trećeg nema.

Ne znam koliko puta sam već citirala rečenicu koja glasi da kad god dođemo u situaciju da moramo da dokazujemo očigledno, mi smo u totalitarizmu. Svi mi, novinari, vlast, građani, institucije za zaštitu prava građana, svi trenutno dokazujemo očigledno. Vučiću je očito jasno da ovaj slučaj zahteva ozbiljnost, ali iz nekog razloga odugovlači, pa batrgajući se u očiglednom on pominje sve, i otkud Balši fantomka, i kako su one vlasti Miloševića hapsile pod fantomkama, i ovo i ono, ali sve to nije odgovor na pitanje šta se desilo u Savamali u noći 25. aprila ove godine. I što vreme više prolazi sve manje je bitan sam događaj, koliko činjenica da niko iz vlasti ne zna, izgleda zaista ne zna, šta se dogodilo i po čijem nalogu. Može li gore od toga?

Zašto sam rekla da je jedan ovakav događaj i način pisanja pojedinih medija o ljudskim tragedijama u korelaciji. Zato što je zaključno sa slučajem Nede Arnerić, u medijima pređena granica za koju smo verovali da više ne postoji, u smislu da su sve granice odavno pređene, pokazalo se, evo, ima još. Mislim da nije potrebno da citiram, niti bih, kako se o padu glumice sa terase stana u kojem živi izveštavalo, ali taj strašni rukopis kao da pripada ljudima koji pišu „pod fantomkama“, simbolično govoreći. Potpuno je nezamislivo da u Srbiji nema legalnog i legitimnog autoriteta, da nema Zakona o javnom informisanju koji unapred ili unazad reguliše ovakve pojave.

Vučić, nadam se, neće, kako voli u drugim prilikama da kaže, „imati problem s tim“ da se skupa sa svim odgovornim državnim organima pozabavi najhitnije i najodgovornije ovim slučajevima, na korist svih građana, jer ovo nije nikakvo partijsko pitanje, već kako da u polupodivljalo društvo Država ponovo uvede red i zakon. Opozicija bi tu imala pune ruke posla, samo kad bi manje o koalicijama i vlasti, a više o dobrobiti Srbije i njenih građana mislila. Očigledno, zar ne?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari