„Totalitarni scenario mogu prevazići samo deca.“



(Natalija Ključarova, „Selo ludaka“)

Od Svetog Ombudsmana do Tri Jerarha mogla bi i Vlada da padne, ili da se promeni, kako Šešelj poručuje Vučiću: „Umesto Vulina uzmi Čedu, ionako si mu pokrao ceo program, umesto Velje (koji je 2000. godine, piše na twitteru Vjerica Radeta, brojao neke dolare u američkoj ambasadi) uzmi Tadića, jer je pokvareniji od Velje“.

To bi mogao biti model rekonstrukcije, i zaista. Jer, fakat, Vučić je pričao sa Čedom, a možda i sa Tadićem. Šta će siromah kad Vesna Pešić neće više da priča ni sa kim ko nije grčki levičar (!?). Kažu da je Čerčil, u malo veselijem stanju voleo da zapeva pesmicu nikom znanu: „Došla kokoška u apoteku i kazala: Kukuriku! / Dajte kreme i parfeme, da ćurane namamim“. Isuse! Kako je dačićevski zvučao taj Čerčil. Više od duela Šešelj – Vučić, volela bih trougao: Pešić – Šešelj – Vučić. Možda bih i ja tada snimila film, zvao bi se, slutim: „Jad“.

Ako živiš u strahu od smrti, bolje da ne živiš, rekao je Šešelj u „Ćirilici“ jednu od tri rečenice u koju veruje, i prema kojoj živi svoj mahniti i neobični život, valjda od kad se rodio. Sve ostalo što je u toj „emisiji“ rekao bilo je onako, dosadnjikavo i kao mlako pivo.

Kao što sam napisala odmah po njegovom dolasku iz Haga, ili nešto ranije, najznačajnije, uprkos pokušaju spinovanja suprotnih tvrdnji, jedino značajno, u smislu nesimulirano bitno, što se sada dešava u Srbiji jeste Šešeljevo ponovno obitavanje u njoj, te ću ga zato ubacivati u svaki tekst. On je, ko bi rekao 90-ih godina, 2015. lakmus bede lažnog građanskog društva i lažne demokratije, koja je gradila svoj temelj i profil na „razlikovanju“ od Šešelja, u kojeg danas gledaju sa lihvarskim strahom vlastitog farisejstva i grehova. To nema veze samo sa antiratnim profiterima, i što ovaj zna poreklo svakog dinara, dolara, rublje, franka… Ne, to ima veze sa sveopštim kriminalom, genezom propasti Srbije i srpskog društva od 90. preko 2000, do danas.

To društvo fariseja, Juda, Nevernih Toma (ne mislim na Nikolića) danas je, naravno, ne slučajno, na kolenima pred Šešeljem. Samo što je jednima dozvoljeno (od Gangule, s vrha) da svoj strah i drhtanje sakriju i dalje glumatajući tešku opoziciju (kome?), izmišljajući incidente kojima će stvarati sanitarni otklon od Vučića, koga su stvorili, da bi sebe sada ponovo vaspostavili kao suprotnost svemu što je Vučić ikada predstavljao.

Šešelj zna da ga se celo selo ludaka s političke i medijske scene plaši, jer kako ovde nema nevinih, Šešelj ih, lauferski, drži u džepu. E, sad, posle toliko strašnih haških godina, lično sam očekivala od Šešelja neku katarzu, tj. potrebu koju je, svi znamo, imao kao sasvim mlad progonjen čovek, koji je prodavao knjige u Knez Mihailovoj da ne bi umro od gladi, da se, pre svega, pozabavi licemerstvom onih koji ne smeju da kažu danas „š„ od Šešelj, ama šta god on rekao, a sve moralni čistunac do čistunca.

Mislim da građane jedino to još može da interesuje. Ali, za sada, Šešelj ne govori ništa. Prepričava anegdote o Tuti, dok petlići mere rep mrtvim vukavima, procenjujući težinu pada im, a Šešelj u „Ćirilici“ o Tuti? Ma, da nisu Ameri, ipak, podlegli Šešeljevom slonovski diskretnom šarmu?

Ipak, imajući u vidu onu citiranu Šešeljevu rečenicu, grešni Šešelj, po mom skromnom shvatanju, jedini ne bi trebalo da spada pod Ganguline ingerencije. Pod Gangulom su oni grešnici koji se smrti užasno boje. Kao što se samo čeljad bez duše smrti može bojati. A to, sigurno, mora da je mnogo teško.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari