Hristos se rodi! Kad to izgovore hrišćani, pravoslavni ili katolici, pravoslavni ili protestanti, pred očima imaju istu sliku, sa jaslama u štali, sliku rođenja Isusa iz Nazareta od devojke Marije i Svetoga duha, i misle na isti događaj ovaploćenja Boga, naime, pretvaranja Logosa u egzistenciju. Ali, u pozadini ovog podjednako predočenog događaja stoji bitna razlika u tumačenjima na zapadu i istoku, o kojoj većina onih koji podjednako uzvikuju: „Hristos se rodi!“, ništa ne zna, ali joj to nimalo ne smeta da, u paklu te razlike, one druge naziva šizmaticima, i, u slavu zajedničkog trojedinog Boga, mrzi na te druge kao na najljuće neprijatelje.

O Svetom duhu je reč! Pravoslavni teolozi smatraju da on proizlazi iz Oca, dok njihove katoličke kolege drže da Sveti duh proishodi i od Oca i od Sina. To je takozvano pitanje Filioque, koje je, u dogmatskom smislu, ključ raskola na zapadno i istočno hrišćanstvo.

Prvi put formula Filioque javlja se u Španiji, na Saboru u Toledu 589. godine, kao ključni argument protiv tada vrlo moćnog arijanstva, koje je Hristosu poricalo božansku prirodu. Ovom formulom naglašena je jednosuštnost Sina sa Ocem. Naime, ako i iz Sina, kao i iz Oca, proishodi Duh sveti, onda je njegova jednosuštnost sa Ocem logički besprekorna: Hristos je i Bog. Tako je, putem logičkog zaključivanja, arijanstvo skinuto s dnevnog reda hrišćanstva, da bi nekoliko vekova potom, samo hrišćanstvo puklo nadvoje.

Iz imperijalnih razloga, Karlo Veliki postao je zastupnik dogme Filioque. On je 807. godine sazvao sabor, iskoristivši ovu dogmu da bi pojačao razliku između Zapada i Istoka, i da bi istisnuo konkurenciju vizantijske imperije. Godine 1014, Henrik II se kruniše u Rimu, i tom prilikom prvi put u katedrali Svetog Petra, peva se simvol vere sa dodatkom Filioque. Germanska misa postaje katolička misa. Od tog trenutka vizantijska crkva briše papino ime iz svojih molitava.

To je istorija raskola, sa svojim političkim uzrocima. Ali, u čemu je bit dogmatske razlike?

Hristos je i za jedne i za druge priroda u kojoj prebiva i ljudsko i božansko. I za jedne i za druge, za diskurzivni um paradoksalno, Bog je istovremeno i monada i trijada. Bog se javlja u svojoj trojedinosti, kao Otac, Sin i Duh sveti. I to, da stvar bude paradoksalnija, od iskona, kao nestvorena, večna Trojica. Naime, ove tri hipostaze ne podrazumevaju međusobnu evoluciju. Otac, ali i Sin i Duh, kao takvi postoje oduvek i zauvek.

Ipak, katolici smatraju da time što Duh izvire i iz Oca i iz Sina potvrđuju jednosuštnost, a pravoslavni smatraju da se na taj način, unutar nerazdeljive Trojice ili trijade, uspostavlja primat dijade Otac-Sin! Pravoslavni teolozi, naime, drže da Duh proističe samo iz Oca, a da ga Sin, koji po Duhu i jeste, može darivati. Prema tipično antičkom grčkom načinu zaključivanja, u kojem je arhe, naime početak, uvek jedno, pravoslavni smatraju da je to isključivo Otac – Ptac, kako kažu drevni oci, kao monarh ove trojedine monade! Samim tim, pravoslavno hrišćanstvo teži da, opet paradoksalno, naglasi i razliku unutar ovog trojedinstva, razliku između tri jednosuštne hipostaze Boga (koja se katoličkim favorizovanjem dijade u trijadi – paradoksalno, logički – zamućuje).

Stvar ove teologije jeste u tome da ovim paradoksom o tri različite ličnosti nepodeljenog Boga iskaže misteriju i paradoks same egzistencije! Biti ličnost, naime, nemoguće je bez potpunog učešća u zajedništvu čovečanstva, kao što je ovo zajedništvo čovečanstva nemoguće bez učešća potpunih i različitih ličnosti u njemu. To isto su, svako na svoj način, izrazili Hegel i Marks, kad je jedan od njih rekao da je uslov slobodnog čovečanstva slobodna ličnost svakog čoveka, a drugi da je uslov slobodne ličnosti – sloboda celog čovečanstva.

Kao nedogmatski ateista, zadojen i spisima kapadokijskih otaca i svetogorskih isihasta, i srednjovekovnih nemačkih mističnih pesnika i ruskih bogotražitelja rođenih u devetnaestom veku, i francuskih hrišćanskih personalista i južnoameričkih teologa oslobođenja, poglavito jezuita i dominikanaca… kao ateista kojem od svih jevanđelja, i kanonskih i nekanonskih, srcu najviše godi Jevanđelje po Jovanu, u kojem se kaže da Bog je Ljubav, verujem da se bog neprestano rađa i umire, i da je hrišćanska teoleksička poezija u stvari pokušaj razumevanja ove tajne, ovog paradoksa ubijanja i vaskrsavanja ljubavi u čoveku i među, inače zavađenim, ljudima, da je to tegoban i radostan poetski pokušaj razumevanja egzistencijalnog paradoksa, jer šta su, ukoliko nisu poezija, na primer, ove reči Grigorije Palame: „Duh je večita Radost Oca i Sina, u kojoj se zajedno ljube. Ovu Radost njih obojica šalju onima koji su je dostojni“? Doduše, Palama, u pravoslavnom duhu, dopisuje ovde i ovaj filozofem-mitologem: „Ali, ona (Radost, to jest Duh sveti) proishodi samo iz Oca.“

Gl1 Iz imperijalnih razloga, Karlo Veliki postao je zastupnik dogme Filioque. On je 807. godine sazvao sabor, iskoristivši ovu dogmu da bi pojačao razliku između Zapada i Istoka, i da bi istisnuo konkurenciju vizantijske imperije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari