Odgledao sam izveštaje nekolikih domaćih i bosanskih televizija sa međunarodnog okupljanja organizovanog u belgijskoj prestonici, a povodom prikupljanja novčane pomoći za brže i efikasnije prevazilaženje strahota ostalih nakon poplava u Srbiji i BiH.


Ako je suditi po količini izraženih emocija u javljanjima nekih od reportera – a nema razloga sumnjati u njihovu iskrenost – u poslednjih četvrt veka, na raznim međunarodnim skupovima, raznim povodima organizovanih – naše zemlja (ma kako se tada zvala) nije bila u centru takve količine solidarnosti i neskrivene empatije.

Tamo skupljenih, bezmalo, milijardu evra, tek je sumarni pokazatelj finansijskog efekta onoga što se, uistinu, događalo u Briselu. Taj novac je, naravski, tema za sebe baš kao i izrazi snažne dobronamernosti koja, čak ako isključimo sve protokolarno-diplomatske uzuse, može biti vrlo čvrst temelj za buduću poziciju, ali i lepšu predstavu o Srbiji, na svetskoj sceni.

Televizijske vest je kratkog daha, ona lepa, još kraćeg. Dolazimo do onog našeg, što uv(j)ek bejaše! Ko zna po koju put ispoljavamo neverovatnu dozu talenta da sve lepo i korisno, đavo će ga znati zašto, unizimo, pokvarimo, razbijemo…

Potpuno je nekorektno – prema ljudima i državama koji su briselski skup organizovali što nam poklonili, što nam pozajmili – ponašanje nekih predstavnika vladajućeg režima tim povodom i njihovo slavodobitno seirenje kao da su oni bilo šta veliko i korisno, u tom poslu učinili. Nisu, opšte je poznato! (Naravski, ako pritom nije reč o bilansiranju posledica štete, što, uistinu, jeste bio ogroman trud, ali je to priča sasvim druga. Dakle, nekorektno je, jer nije istina, najblaže i najkraće rečeno.)

U isti koš sa sebi pripisivanju tuđeg angažmana, idu i prostačke skupštinske tirade zajapurenih predstavnika naroda u pokušaju da dokažu ko je više a ko manje uradio za vreme „otvaranja neba“ minulog maja, i naročito, nakon što se vodurina povukla. (A ljudi, oni koji su ostali bez igde ičega, ih samo slušaju, i mogu misliti šta sve o njima, takvim svadljivim lajavcima, misle. Sa debelim razlogom!)

Tu ubrajam i one, kao fine, sofisticirane, vrlo prijemčive i, za naivne, lako lepljive priče raznih državnih zvaničnika, kroz koje se provlače i ta „njihova uspešnost“.

Bilo bi dobro i korisno, konačno i vrlo istinito, kada bi oni – jedan od njih, posebno – u nezaustavljivom, svakodnevnom usiljenom maršu kroz domaće medije, upoznali naciju sa manje poznatim briselskim detaljima. Sa onim mnogobrojnim, vrlo dirljivim, prema Srbiji, neobično prijateljski intoniranim porukama. Ponašanjem, recimo, komesarke Unije, gospođe Gergieve i njeno iskreno, baš iz srca: „Niste sami!“

To Srbima, odavno, niko kazao nije…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari