Tu, malo niže od pitoreskne crkve Kreculesku (Biserika Kreculesku), nalazi se neka vrsta rumunskog „Doma sindikata“. Unutra je sličan onom beogradskom, mada malkice veći. Kako je istorija nadrealna: Zbog bolova u leđima (da bih mogao da pomeram nogu), domaćini su mi obezbedili stolicu na početku reda. U toj stolici, kao i u onoj na kraju reda, i tako u svakom redu, nekad su sedeli agenti Sekuritatea-zloglasne Čaušeskuove tajne policije.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

I svi drugi delegati, znali su da su tu oni. To je pojačavalo intezitet i dužinu aplauza. Čaušesku je stvorio najegzotičniji kult ličnosti u Evropi, po ugledu na Kim Il Sunga, maoizam i „Kulturnu revoluciju“. Sebi je dodelio titulu Conducator (Vođa) i Karpatski genije (Geniul din Carpaţi). Za njega je napravljen i specijalni skiptar po ugledu na rumunske kraljeve.

E, u toj monumentalnoj sali novembra 1989. održan je poslednji-14. kongres Komunističke partije Rumunije. U to vreme služio sam vojni rok u JNA i sećam se jednog priprostog, ali arogantnog majora počivše nam armije koji je, povodom tektonskih gibanja na evropskom Istoku, oštroumno zaključio da je sovjetski model socijalizma u krizi i da će sad sve lagerske zemlje i sam SSSR preći na „samoupravljanje“ koje su jugoslovenski komunisti vidovito uveli 1950 (prvi radnički savet je bio uspostavljen 1949. u fabrici cementa „Prvoborac“ u Solinu). Tako je i Čaušesku „branio socijalizam“ i zalagao se za samit na kome bi se raspravljalo o krizi komunizma na evropskom Istoku. Čaušesku kao da nije video ni pad južnog ideološkog suseda-bugarskog diktatora Todora Živkova.

Danas je Čaušesku i deo pop arta u Bukureštu, a tamo gde mu se nekad besomučno aplaudiralo – u tom „Domu sindikata“ – prisustvujemo festivalu turske kulture čiji je logo dizajniran slovima pastelnih boja kao omot velikog albuma Erika Kleptona iz 1985.- Behind the Sun. U holu „Doma sindikata“, derviši izvode svoj ples, služe se sarmice i baklave, slika se „na vodi“, još jednom se ovde uveravamo kako je kaligrafija za muslimane vidljivo izražavanje najveće umetnosti od svih – umetnosti svete reči. U velikoj dvorani, dve večeri zajedno, klinci i omladinci sa raznih meridijana; od Teksasa do Madagaskara; od Nemačke do Kazahstana takmičili su se u pevanju na svom maternjem i na turskom jeziku. Islamski Pokret Hizmet inspirisan učenjem Fetulaha Gulena koji godinama živi u SAD, na ovaj način populariše tursku kulturu. Gulenisti preko Hizmeta imaju školske ustanove u 150 zemalja na svetu. Rade po Kembridž principima, zalažu se za principe ekumenizma, demokratije, multietničnosti… Ako o islamu stereotipno i pogrešno sudite na osnovu nekih radikalnih i nasilnih pokreta, ovo je nešto suštinski drugačije.

Bili su hizmetovci u pravu kad su nam rekli da turski birači neće dozvoliti Erdoganu da postane „sultan“. Kad se povede priča o Čaušesku, malo u šali kažu kako imaju i oni svog. Erdogan ih naziva „teroristima“ i čak traži od drugih zemalja da uskrate dozvole za rad Hizmetovim školama. Sam Festival inače je apolitičan. „Erdogan nam je pre dve godine zabranio da ovakva takmičenja održavamo u Turskoj”, kaže nam Fatih Gursoj, direktor Hizmetovog obrazovnog sistema u Rumuniji „Lumina”. Te škole (od vrtića do univerziteta) izgledaju kao najbolje američke. I nisu verske. Deca bogatih i uglednih Rumuna ovde se školuju. Savezništvo Hizmeta i Erdoganove Partije pravde i razvoja (AKP), bazirano na konzervativnim islamskim vrednostima, puklo je posle demonstracija na istambulskom trgu Taksimu 2013. Hizmetovci optužuju Erdogana za korupciju. Skreću nam pažnju na kritički tekst u NJujork Tajmsu o karakteru turskog režima i podsećaju da je urednik progulenovskog Zamana (najtiražniji dnevni list u Turskoj) uhašen prošlog decembra pod optužbom za terorizam.

Studente na univerzitetu Lumina pitao sam da li se ovde snimao novi Terminator i da li je svraćao Švarceneger? Ne, oni kažu da je robot koga razvijaju dobroćudan i još ga nisu razvili toliko da ga prave od „tečnog metala“.

Da se ne lažemo, pored svih crkvi, pored onakve filharmonije, pozorišta, muzeja i parkova, najveća atrakcija Bukurešta je Palata naroda (Casa Poporului), posle Pentagona druga zgrada po veličini na svetu, simbol megalomanije Čaušeskog. Do nje se dolazi velikim Bulevarom Unirii (Bulevar ujedinjenja), za koji smo čuli da je Čaušesku tražio od arhitekti da bude kao pariski Šanzelize. Samo veći. Bulevarom dužine preko tri kilometra neprestano žubore fontane, noću pod mondenskim osvetlenjem. Rezidenciju koju je Erdogan podigao u Ankari za više od 600 miliona dolara ovdašnji hizmetovci upoređuju s Palatom naroda.

Inače, ankete o najpopularnijim rumunskom vođama u istorji, kad god da se rade, visoko izbace Čauešeskog. Već 1999. bio je na čelu „najboljih“. Samo deset godina nakon što je vojska na Božić streljala njega i zloglasnu „prvu damu“ Elenu. Jon Ilijesku, „vođa decembarske revolucije“, najviše dogura do trećeg mesta. Sećate se one parole „Tito- Čaušesku, Milošević-Ilijesku“? Pri čemu ne treba zaboraviti da su ova prva dvojica svečano otvorila hidroelektranu „Đerdap“ 1972. Na spisku „najboljih državnika“ nađu se i bivši predsednik Emil Konstantinesku, zatim kralj Ferdinand, maršal Antonesku, kralj Karol Prvi, kao i kralj Karol Drugi.

U Bukurešt je Čaušesku došao kao dete i tu je radio kao obućarski šegrt. Partiju je preuzeo posle smrti George Georgiju Deža 1965. Rumunski prijatelji mi cinično kažu da Čaušesku nikada nije bio toliko blizak Varšavskom paktu (otvoreno se distancirao 1968. povodom ulaska Sovjeta u Čehoslovačku), koliko je današnja Rumunija posvećena NATO paktu kao njegova članica. Što definiše jasno i njenu poziciju prema ukrajinskoj krizi. Čujem procene da Rumunija u perspektivi može postati bitnija NATO zemlja čak i od Poljske.

Ovde su nas sačekale i sve intezivnije spekulacije da bi Rumunija mogla da prizna nezavisnost Kosova. I to se objašnjava američkim velikim pritiskom.

A sve je počelo krajem maja kad je rumunski premijer Viktor Ponta za kosovsku televiziju Klan Kosova najavio tu mogućnost. Rumunija je 2008. odlučila da ne prizna Kosovo, međutim, kako i ovde čujemo, stvari su se od onda promenile. Ponta je istakao da je jedan od mnogih razloga za razmatranje odluke i to što Kosovo i Srbija uspešno vode dijalog. Rumunija je jedna od pet članica EU koje nisu priznale Kosovo, a osim nje, pri tom stavu su i dalje Španija, Kipar, Slovačka i Grčka. Odluka Bukurešta ima specifičnu težinu jer bi mogla da bude okidač za širenje procesa priznanja kosovske nezavisnosti. Zemlje koje nisu priznale Kosovo to nisu učinile zbog Srbije, nego zbog svojih interesa. Pozicija velike mađarske manjine u Rumuniji deo je tih interesa. Iskren da budem nisam znao da su Vučić i Ponta i dobri prijatelji, na šta mi skreće pažnju jedan upućen rumunski kolega. Te i otuda Pontino „razumevanje“.

U razgovoru za Danas i Emilian Pavel, rumunski poslanik Progresivne alijanse socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu, novoizabrani predsednik grupe „Prijatelji Srbije“ u EP podseća da je 2013. baš taj Parlament glasao za rezoluciju kojom se pozivaju države članice, uključujući Rumuniju, da priznaju Kosovo kao nezavisnu državu.

Više optimizma sigurno budi i ovde u Bukureštu saglasnost premijera Srbije, Bugarske i Rumunije, Vučića, Borisova i Ponte, da se ove susedne zemlje organizuju u „Krajovsku grupu” prema modelu „Višegradske grupe”. Grupa je ime dobila po dogovoru postignutom na nedavnom trilateralnom sastanku u rumunskom gradu Krajovi, a predlog je došao od Ponte s idejom da se njihov glas bolje čuje u Evropi pre svega. Ponta inače smatra da je „Vučićeva vlada dosad najodlučnija u tome da se Srbija pridruži EU”.

Od ulaska Rumunije u EU, ovu zemlju u potrazi za boljim standardom napustilo je pet (!!!) miliona građana koji su se razmileli po zemljama EU. S druge strane, Rumunija drugima postaje „odskočna daska“ zbog članstva. Ovde je prisutno preko pet hiljada (!!!) turskih firmi.

Srpski stereotipi o Rumuniji i dalje su žilavi. Ne shvata se da je ona, uz svu korupciju i druge probleme, džin prema nama. Prošla su vremena kad je Belodedića mogao u Zvezdu da dovede i Miroslav Lazanski sam, kamoli Cvetković i Džajić. Prošla su vremena kad su se Rumuni „torpedovali“ na plinskim bocama preko Dunava, kad su Crnogorci u „Studenjaku“ nameštali sebi poslove preko studentske zadruge za 30 maraka dnevnice, pa unajme Rumuna koji rinta ceo dan za pet maraka, a Crnogorci se rastale za onih 25. Prošla su vremena kad je koncert Majkla Džeksona u Bukureštu posle pada Čaušeskog izgledao kao dolazak vanzemaljaca. Nema više „črvene“ (novčanice) Ante Markovića.

Drakula je ovde toliki brend da čak i „smajli“ ima vampirske zubiće. Ovo je grad kojim su hodali Sioran, Jonesko i Elijade. To se oseća na ulicama. I pitam se, da sam mogao u njihovom vremenu da budem i da ih sretnem, da li bih postupio baš kao Milan Komnenić koji mi je pričao da je sa dva ugledna prijatelja iz naše kulture u Parizu naleteo na Beketa. Pratili su ga tri stotine meatra na distanci, ali nisu imali hrabrosti da mu priđu.

Stara arhitektura „Pariza Istoka“ je očaravajuća, a za socrealizam očajnički je potreban Edi Rama da okreči te fasade. Ali, da bude inspirisan. Psihodeličan.

U novembru te 1989. na pomenutom 14. kongresu KP Rumunije, tada 71-godišnji Čaušesku, gle apsurda, izabran je za predsednika na još pet godina. Onda je došao Temišvar i sve ostalo.

Eh, Temišvar. Sede ti kasnije, kad je s Čaušeskim sve već bilo gotovo, u Gradskoj kafani u Užicu (još Titovom) viđeniji ljudi Demokratske stranke na lokalu. Najavljen je prvi opozicioni skup u ovom gradu. Vlasti i murija nisu oduševljeni. Slobodan Gavrilovć govori kako se mora biti pametan i ne nasedati na provokacije, a Svetislav Basara, kao da ga sad slušam, uzima reč i govori kao Lajoš Košut – budu li komunisti krenuli na nas, Užice će biti novi Temišvar!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari