Možda se ne sećate, ali u davna opoziciona vremena između Građanskog saveza Srbije (iz koga je dobrim delom nastala LDP) i DSS postojala je neka vrsta protokola o saradnji. Ili više o poštovanju. U smislu kako na zajedničkom cilju demokratizacije Srbije mogu da sarađuju dve koncepcijski i ideološki različite stranke. Tako mi je bar to nekad objašnjavao Vojislav Koštunica.


Danas je malkice apsurdno da dve programski najodređenije partije – LDP i DSS – ostaju ispod cenzusa. I kriza liderstva, i Koštuničinog i Jovanovićevog, jedni bez ligaša, drugi bez dveraša, uticali su na ovaj debakl, ali je, gle paradoksa, uticala i programska hipertrofiranost. Idejne matrice obe partije, iako na prvu loptu primamljive na dva pola političkog tela Srbije, u suštini su neutemeljene u realnosti Srbije. Samim tim delom i manipulativne. U slučaju LDP previše je tu „nove politike“, previše „raskida“, previše „novih društvenih dogovora“, previše „odgovornosti pred generacijama koje dolaze“, a premalo „mentalitetskog“ i ostalog razumevanja Srbije, njene optimalizacije i realnih (održivih) projekata. U slučaju DSS previše je, (za ovdašnji „mentalitet“), antizapadnjačke frustriranosti i popovanja, previše taktike „ko june u krivu šljivu“, dok je formulisana neutralnost ipak više eufemizam za prorusku poziciju. Ni Kosovo iz vizija LDP, ni Kosovo iz opsesija DSS, teško da mogu predstavljati realno, 'ajde da ne kažemo optimalno Kosovo.

U odnosu na Vučića, LDP treba da bude ponosnija od DSS. Vučić je preuzeo deo programa LDP o „novoj politici“, a nadajmo se i mi van DSS da će ostvariti opsesivnost DSS (mada često načelnu i demagošku) ka proceduralnosti i institucionalizaciji. Na tom terenu DSS je, uprkos rečitosti, često bila nedolična – od perfidne igre sa „kontinuitetom“ nakon petog oktobra, do skandaloznog načina donošenja „Mitrovdanskog ustava“. Bilo bi lepo i da Koštuničina gospodstvenost prema ustavnom poštovanju slobode medija bude praksa Vučićeve vlade. Eto, pokazalo se da nije bilo „udružene Miškovićeve opozicije“. A i priča o „ekstremistima“ je ipak bila samo deo prljave kampanje koja Vučiću nije bila potrebna.

Koštunica i DSS su zakasnili u Srbiji, a LDP je i dalje – poranio. Makar idejno. Nama (Srbiji) Koštunica je na vlasti u stvari bio potreban 1990, a ne 2000. godine. U smislu da se na vreme ratosiljamo Miloševića i komunista bilo koje fele, a da opet amortizujemo neizbežnu nacionalističku plimu. Tada bi takva politika – konzervativna („demokratsko-crkvena“) sa citiranjem Slobodana Jovanovića, Grola, Tokvila, i međunarodnog prava, bila sigurno bolja od ogoljenog četništva ili Miloševićevog birokratskog nacionalizma. To nas je i odvelo u zločine. Koštunica bi sigurno kao zmija žabu davio Tuđmana i Izetbegovića, mada sa izvesnom sumnjom da bi i on tada mogao da se emancipuje od fatalne srpske zablude o promeni avnojevskih granica. Petog oktobra građani su glasali za Koštunicu kako bi se demontirao pljačkaški i zločinački režim. Nije se tada glasalo ni za „neutralnost“, niti je, ruku na srce, Kosovo bilo prioritet petooktobaraca. Doduše, ni Kosovo tada nije bilo proglasilo nezavisnost. Ne zaboravite da je nekad Koštunica bio prozapadni političar, i da je građanska Srbija bila sasvim nešto drugo od ove koja se sad za to predstavlja. Koštunica je bio njen predstavnik.

Dakle, kao što rekosmo, u bilansu izbornog poraza ipak je idejno bolje prošao LDP. Da ne budemo cinični, ali u Skupštini neće biti antievropskih stranaka, građani su podržali Briselski sporazum (pa valjda su izbori bili izjašnjavanje i o tome), dok je politika suprotstavljanja zapadnim silama ostala ispod cenzusa. Tačnije, ovo nije poraz proruske opcije u Srbije. Ovo je, uz uvažavanje kao legitimnog DSS koncepta „neutralnosti“, pre poraz onih koji su se dobrovoljno nudili za rusku petu kolonu. A zaista je nekulturno proruska osećanja (uključujući i ona ekonomska) u Srbiji reducirati na tako nešto. Desnica ostaje vanparlamentarna. Odatle je samo korak do antisistemske pozicije. Utoliko može biti i opasnija. Treba im lider, kao i razorenom delu scene koji se kolokvijalno naziva „građanska Srbija“. Ako je jednima teško da nađu boljeg od Konuzina (a on objektivno ne može), ni ovim drugima (DS orbita) nije lako da nađu svog Ljubinka Drulovića. A samo se tako može – temeljnim radom na četiri godine. Kao za sledeći mundijal. I to opet nije nikakva garancija. Jer, Vučić je deceniju i kusur proveo u opoziciji. Frustrirajuće verovatno jeste, ali i šansa za podvižništvo.

Hajde da se na trenutak vratimo u onu noć kad je Tadić izgubio predsedničke izbore od Nikolića. Kad su se oko ponoći kamere ponovo uključile u Krunsku, tamo je bio samo Nenad Čanak. Svetla pogašena, a Nenad sam sa štapom i senkama. Iako je došao na proslavu, izgledao je na kraju kao u monodrami na velikoj sceni Ateljea 212 „Mira Trailović“. Tada možda nije utešio Tadića, ali na ovim izborima dao mu je presudnu koalicionu podršku za ulazak u parlament. Dobar deo glasova stigao je i od zbunjenih demokrata koje su uverljivo ubeđivali da je dogovor sa Vučićem postignut. Te da se manu Dragana i odaberu Tadića i vlast. To su mi rekli oni koji su ubeđivali, i oni koji su ubeđeni. Tadić je nekad maltene kao neozbiljna tretirao pitanja da li bi sa SNS pravio „veliku koaliciju“. Savez sa Vučićevom SNS možda je efikasniji neko sa Nikolićevom SNS, ali ta koalicija više ne može biti „velika“, već samo asimetrična.

Prilično se Tadić demantujući ljutnuo na Danas kad se usudio da napiše da bi, kao bivši predsednik u dva mandata, mogao biti ministar u Vučićevoj vladi. Verovatno nije promenio mišljenje. Ali, iskreno, da li bi Srbija imala boljeg ministra prosvete. Teško grešite ako mislite da sam ciničan. Tako bi Tadić pokazao da je veliki i da misli o temeljima ovog razorenog društva. Bio bi tada, makar simbolički, razredni svim đacima, a ne samo Vuku Jeremiću i još ponekom ko time može da se pohvali. To naravno ne znači da Čanak treba da bude ministar poljoprivrede.

Odluči li Vučić da od SNS, koja je danas više konglomerat nego partija, pravi profilisanu stranku liberalno- narodnjačke orijentacije, biće lakše i opoziciji da se konstituiše. Mantre i lamenti o „građanskoj Srbiji“ su romantični mehanizmi psihološke odbrane, ali i zbunjujući. Kad je ta tema u pitanju, uvek se setim vremena koalicije „Zajedno“ kad su se u jednoj varoši delili mandati za odbornike, pa ovi iz GSS imali dva po kvoti, ali oba tražili u centru grada – da bi im jedan seljak sa šajkačom iz SPO rekao -„vi ste Građanski savez, a ne stranka ljudi iz grada“. Ta pouka važi za sve delove fragmentisane „građanske Srbije“. Kako dobiti za četiri godine izbore u Čačku i pripadajućim mu selima? Takva treba da budu razmišljanja, a ne samo zavaravati se izlizanim stereotipima da je Vučić ovoliko pobedio zato što smo „podanički narod“, da „obožavamo vođe“ i tako to.

Privođenje Šarića je tektonski događaj sa izvesnim političkim posledicama. To što je Šarić u Srbiju stigao posle izbora, znači i veliku Vučićevu marketinšku kulturu. Da se to desilo u vreme predizborne tišine, ne mislim da bi to građani shvatili kao „providnu foru“ pa manje glasali za SNS. Ne bi bilo baš kao na referendumu na Krimu, ali bi po sve van SNS bilo još gore. Fudbalski rečeno, Vučić je možda „odmarao Šarića“ tokom izborne tišine jer je imao taj luksuz u rejtingu. Možda ni neka vrsta uspeha SPS ne bi bila čak ni „Pirova pobeda“. A to još uvek jeste.

I nešto za kraj:

„To poluostrvo – nekadašnja Euripidova Taurida, gde je Orest ponovo našao Ifigeniju – dugo je bilo 'prolazna zemlja' o koju su se otimali Grci, Rimljani, Vizantinci, Đenovljani, Tatari, Turci, sve dok ga Katarina Druga nije preotela od Otomanske carevine… Poverovali biste da ste se našli na Azurnoj obali, pod uslovom da se vratite stotinu godina unazad kada je Nica bila obično selo i kada su vrtovi i zelenilo bujali na sve strane. Šetalište uz morsku obalu nije se previše promenilo od onog vremena kada je Čehovu poslužilo kao dekor za 'Damu sa psetancetom'…“

Pročitajte ceo odlomak o Krimu i Jalti iz „Rečnika zaljubljenika u Rusiju“ Dominika Fernandesa u divnom prevodu Milana Komnenića. Dugo sam pre neko veče s njim pričao o ovoj knjizi. I posle se setio kako su se Milan i Koštunica decembra 1990. dobro nosili u nekom TV duelu sa Milošem Labanom i još nekim tadašnjim SPS vedetama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari