Raširi se po Srbiji blaga vest da će džumhubaškan Foma Nikolajevič u četvrtak raspustiti skupštinu i konačno raspisati izbore. Mašala! Šta drugo reći. Kad smo već kod skupštine, odaću vam jednu tajnu: pre neki dan sam posle višegodišnje pauze čitavih pola sata gledao TV prenos skupštininog zasedanja. Da li to znači da sam se te večeri bio najeo gljiva ludara? Ne! Ni rakiju nisam popio. Bio sam naumio da gledam Vavilon, emisiju iz kulture u novinčinama najavljenu za pola devet; televizor sam (predostrožno) uključio u osam i dvadeset osam i najednom na ekranu ugledao ta divna poslanička stvorenja u njihovom prirodnom okruženju, da ne kažem baš rezervatu, mada reč ne bi bila prejaka.

Bio je to, zapravo, prvi put da poslanike gledam na delu u upicanjenom Domu narodne skupštine. Poslednji put pre toga gledao sam ih, slušao – i zdravo se nervirao, iako ni onda nisam jeo gljive ludare – u onom skupštinskom podrumu u Ulici srpskih vladara.

Da li se od tog vremena – osim ambijenta – nešto promenilo? Sad, kako se uzme. Na prvi pogled, aktuelni „saziv“ skupštine delovao mi je dosta pristojnije od pređašnjih, što će reći da gospoda narodni poslanici/ce više ne kenjaju po dvorištu, ne pičkaraju se, ne tuku i ne polivaju vodom, ali mi je posle samo desetak minuta puklo pred očima da je kontinuitet srpskog parlamentarizma – o kome bi, držim, trebalo napisati knjigu za onu ediciju u kojoj su, između ostalog, objavljene i „Italijanske junačke pesme“ – očuvan u celini, što će opet reći da je glavni posao narodnih poslanika i dalje udarničko mlaćenje prazne slame i vođenje uskostranačkih umesto opštenarodnih poslova.

Te večeri je na skupštinskom meniju bio nekakav Zakon o javnim preduzećima. Možebiti da je – pre nego što sam upalio televizor i nakon što sam ga ugasio – taj zakon pominjan, bar sporadično, ali tokom tridesetak minuta koliko sam – čekajući Vavilon – gledao skupštinarenje, o tom zakonu nije bilo ni reči, iako poslanici/ce usta nisu zatvarali.

Pa o čemu su onda poslanici/ce govorili? Uglavnom o predsednicima svojih stranaka. To je u praksisu izgledalo ovako: Ustane onaj već poslovični Ocov Babić i nešto oplajpiči Pajtića, na šta Pajtićeva poslanica, Jerkov, skače kao oparena i osipa drvlje i kamenje na Babića i njegove lagarije, na šta, opet, Babić traži reč, pa brani svoju istinu i čita nešto iz neke sitne knjige. Ali da ne dužim. Posle rečenih pola sata shvatio sam da te večeri od Vavilona neće biti ništa – kao što nije ni bilo – pa sam mudro isključio TV i latio se knjige. Da bih negde pred utonuće u san dokonao da sam gledajući skupštinski prenos ipak gledao Vavilon, ali onaj biblijski, onaj koji u prevodu znači „zbrka“, u kome je Gospod pomeo jezike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari