Ono što je za većinu populacije subota, to je za mene četvrtak, dan kada izlaze “Vreme” i “NIN”. Kupim, dakle, rečene magazine, zasednem u kafanicu, pa se od ranog jutra odam čteniju, u slučaju „Vremena“ na latinici, u slučaju „NIN-a“ na ćirilici. Shvatate li poentu? Ako ne shvatate, obavezno pročitajte poveliki (i odlični) tekst Teofila Pančića posvećen prošlonedeljnoj latinično-ćiriličnoj polemici.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

     Kaže, otprilike, Teofil da je stoprocentna ćiriličnost taj vlažni san srpskih nacionalista bila moguća i logična u vreme kada je Srbija bila uspavana balkanska kneževina na granici sa Ruritanijom. Posle kada se Srbija proširila i počela se sve čvršće povezivati sa Evropom po sili stvari je došla u tešnji dodir sa latinicom. Ćirilica, međutim, bez obzira na to što su je Srbi počeli čitati i pisati, ni u jednom trenutku nije bila suštinski ugrožena, nikada joj nije pretilo izumiranje, čak ni u famozna liberalna, bajagi antisrpska, vremena.

Paradoksalno! Tad joj je, čini mi se, mnogo bolje išlo. Evo, recimo, ja sam latinicu u takozvanoj javnoj upotrebi u Srbiji prvi put video u svojoj osamnaestoj godini, hiljadu devetsto sedamdeset prve godine, ako se ne varam, kada je u Bajinoj Bašti otvoren INEX HOTEL DRINA. S tim što je samo INEX bio na latinici, dočim je HOTEL DRINA ostao ćiriličan.

      Pročitajte vi pažljivo Teofilov tekst, a ja da pređem na stvar. Panično zalaganje za jednopismenost (ili bar povlašćenost ćirilice) nije nikakva plemenita želja za očuvanjem identiteta, nego jedva prikriveni poziv na totalitarizam, na život u pojednostavljenom crno-belom svetu.

     Nevolja je što više nema ni crno-belih filmova, kamoli takvog sveta. Nikada ga nije ni bilo. Sve je u tom guravom svetu pomešano! Sve smuljano. Sve u prelivima i nijansama. Nemoguće je, recimo podržite me lingvisti u ovoj stvari odrediti gde s ove strane prestaje srpski, a gde “s one strane” završava bugarski, a počinje ruski.

     Sećate li se, đuturumi, one davne kolumne o indijskoj doktrini zvanoj ahamkara koja naučava da sva zla ovog sveta proističu iz koncepta ja i koncepta moje. Koja pak viđi vraga svoje pogubno dejstvo najučinkovitije ostvaruju prikrivena iza ideologema mi i naše. Sad ću vam pokazati kako to funkcioniše u praksi. Namerno napisavši reč učinkovito i to na latinici dao sam nekom ovdašnjem jezikočistuncu argument da me optuži za kroatizaciju srpskog, ali ako ja na optužbu uzvratim NJEGOVIM argumentom da hrvatski zapravo ne postoji, da je ukraden od nas, pa da sledstveno govorim i pišem maternjim, srpskim, ipak se neću oprati od optužbe za “kroatizaciju”. Tako je to. “Ja” ne vidi ništa drugo osim sebe, a zapravo ni ono ne postoji.

     

     

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari