Ono što je za većinu populacije subota, to je za mene četvrtak, dan kada izlaze “Vreme” i “NIN”. Kupim, dakle, rečene magazine, zasednem u kafanicu, pa se od ranog jutra odam čteniju, u slučaju „Vremena“ na latinici, u slučaju „NIN-a“ na ćirilici. Shvatate li poentu? Ako ne shvatate, obavezno pročitajte poveliki (i odlični) tekst Teofila Pančića posvećen prošlonedeljnoj latinično-ćiriličnoj polemici.
P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }
Kaže, otprilike, Teofil da je stoprocentna ćiriličnost – taj vlažni san srpskih nacionalista – bila moguća i logična u vreme kada je Srbija bila uspavana balkanska kneževina na granici sa Ruritanijom. Posle – kada se Srbija proširila i počela se sve čvršće povezivati sa Evropom – po sili stvari je došla u tešnji dodir sa latinicom. Ćirilica, međutim, bez obzira na to što su je Srbi počeli čitati i pisati, ni u jednom trenutku nije bila suštinski ugrožena, nikada joj nije pretilo izumiranje, čak ni u famozna liberalna, bajagi antisrpska, vremena.
Paradoksalno! Tad joj je, čini mi se, mnogo bolje išlo. Evo, recimo, ja sam latinicu u takozvanoj javnoj upotrebi u Srbiji prvi put video u svojoj osamnaestoj godini, hiljadu devetsto sedamdeset prve godine, ako se ne varam, kada je u Bajinoj Bašti otvoren INEX HOTEL DRINA. S tim što je samo INEX bio na latinici, dočim je HOTEL DRINA ostao ćiriličan.
Pročitajte vi pažljivo Teofilov tekst, a ja da pređem na stvar. Panično „zalaganje„ za jednopismenost (ili bar povlašćenost ćirilice) nije nikakva plemenita želja za očuvanjem identiteta, nego jedva prikriveni poziv na totalitarizam, na život u pojednostavljenom crno-belom svetu.
Nevolja je što više nema ni crno-belih filmova, kamoli takvog sveta. Nikada ga nije ni bilo. Sve je u tom guravom svetu pomešano! Sve smuljano. Sve u prelivima i nijansama. Nemoguće je, recimo – podržite me lingvisti u ovoj stvari – odrediti gde „s ove strane„ prestaje srpski, a gde “s one strane” završava bugarski, a počinje ruski.
Sećate li se, đuturumi, one davne kolumne o indijskoj doktrini zvanoj ahamkara koja naučava da sva zla ovog sveta proističu iz koncepta „ja„ i koncepta „moje„. Koja pak – viđi vraga – svoje pogubno dejstvo najučinkovitije ostvaruju prikrivena iza ideologema „mi„ i „naše„. Sad ću vam pokazati kako to funkcioniše u praksi. Namerno napisavši reč „učinkovito„– i to na latinici – dao sam nekom ovdašnjem jezikočistuncu argument da me optuži za „kroatizaciju„ srpskog, ali ako ja na optužbu uzvratim NJEGOVIM argumentom – da hrvatski zapravo ne postoji, da je ukraden od „nas„, pa da sledstveno govorim i pišem maternjim, srpskim, ipak se neću oprati od optužbe za “kroatizaciju”. Tako je to. “Ja” ne vidi ništa drugo osim sebe, a zapravo ni ono ne postoji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.