Dirnuo sam, izgleda, jučerašnjom kolumnom u osinje gnezdo. Bacite samo pogled na komentatorsko-tviteraški azil u elektronskom izdanju Danasa. Pljušte optužbe! Nemam ja pojma o novim tehnologijama! Podržavam autoritarne političare i to još naše vekovne zavojevače Turke.

Pregazilo me vreme! Moje kolumne su govor dupeta. I pročaja. Moglo se to očekivati, cenjeni publikume. Komentari su tipičan proizvod poetike Tvitera. I obratno. Ide to, brate, jedno s drugim. Tviterokomentatori, međutim, u jednoj stvari greše. Ako sam i podržao Erdogana kad mu je bilo najteže, to uopšte ne znači da priželjkujem zabranu “socijalnih mreža”! Sakloni Bože! Daleko od toga! Naprotiv “socijalnim mrežama” želim sve najbolje. One, da kažemo, efikasno getoiziraju beznačajnost, glupost, površnost i samodopadljivost. Koliko su samo, recimo, klozetski zidovi po kafanama (a i kafanska klijentela) zahvalni naprednim tehnologijama što su ih poštedeli šktrabotina i velikih misli malih seronja. Ja sam, nota bene, samo zamerio novinčinama što ih uredno prenose, a da za to u suštini nemaju potrebe.

Šta ono reče Propovednik – nema ničeg novog pod suncem! Iluzije su, čestnejši publikume, oduvek imale odličnu prođu, a naročito one koje pothranjuju taštinu. Nije mala stvar kad u sajber spejs odašalješ neku epohalnost sa adrese @maliđokica. Ili kad, na podobije belosvetskih vlada i kompanija, imaš lični veb sajt. To nekako gordo zvuči. Firma-čovek, što reko Borislav Pekić. Pre neku godinu, recimo, bejah u informaciono-tehnološki znatno naprednijoj Kanadi, pa od duga (vetrovitog) vremena svratih u jedan Starbaks da popijem kafu i da se malo zgrejem. Starbaks pun ko oko, ko da je, Bože me prosti, neki kafić na Obilićevom vencu. Da ne dužim. Naručim ja kafu, sednem i posle nekog vremena primetim da sam jedina osoba u lokalu bez laptopa ili one još popularnije, pljosnate e-naprave. Hardver ujednačen. Sve epl do epla. Za razliku od kafića sa O. venca, muzike nikakve nema, što mi se na prvu loptu dopalo, ali mi je istovremeno i omogućilo da opazim još jednu čudnu stvar – mrtvu tišinu. Pedesetak, dakle, duša sedi, zuri u ekrane i ni mukajet. Zabranjena i sama pomisao na pušenje. A ni razgledanje okoline nije preterano dozvoljeno. Ljubazni domaćini su me unapred upozorili da se u Kanadi netremično posmatranje neke osobe duže od 45 sekundi smatra seksualnim uznemiravanjem. To li je vrli novi svet, pomislih onako beznadežno tehnološki zastareo. Pa, čekaj malo! Dežurni oficiri JNA su davali sve od sebe ne bi li obezbedili ovako primeran rad, red i mir na obaveznim gledanjima TV dnevnika i samo su polovično u tome uspevali, a ove ovde ne samo da niko ne tera, nego su bajagi zadovoljni i pride misle da su pametni i da su “in”. Zato sam, dragi tviteraši, postiđen kritikama, i ja otvorio nalog. Eno ga u naslovu. Samo treba da se nabijete na njega.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari