Pročitah u “Vremenu” vrlo interesantan tekst Dragana Popovića naslovljen “Ta teška, strana reč”. Pretpostavljam da pogađate da se radi o reči “genocid”. Tekst je, inače, reakcija na prošlonedeljni tekst Zorana Ćirjakovića “Nekropolitika kao sudbina”. Ni taj tekst nije neinteresantan. Ćirjaković konzistentno razmišlja, ni pisanju nije nevičan, ama ima problem sa emocionalnim odnosom prema stranama sveta. Smatra – vrlo je to moderno danas – da sva zla dolaze “sa zapada”.


Da više čita Bibliju, a manje Slavoja Žižeka, došlo bi Ćirjakoviću iz dupeta u glavu da ovosvetska zla dolaze “iznutra”, iz sveta duha u kome ne postoji ni gore, ni dole, ni levo ni desno, ni istočno, ni zapadno. Ćirjakovićeva, međutim, smatranja i posledični pogledi na svet nisu tema današnje kolumne. Tema kolumne je – a to je stvar o kojoj govori i Popović – smisao orkestriranog medijskog zastrašivanja srpskog naroda i senata (izmišljenom) mogućnošću da bude oglašen “genocidnim” kao i politički indukovana nespremnost tog naroda i senata da prihvati činjenicu da je u Srebrenici počinjen stravičan zločin. Lično se klonim reči “genocid”. Držim da je njeno puštanje u opticaj unelo previše konfuzije u ovaj ionako konfuzni svet i da je – umesto da nešto pojasni – dovelo do pijačarskog pogađanja oko broja masakriranih i do idiotskih situacija u kojima – nakon povoljnog prebrojavanja mrtvih – narodi osumnjičeni za genocid mogu da odahnu i da se uteše saznanjem da su samo “zločinački”, ali ne i “genocidni”.

Popović je tačno postavio stvar. Nema, kaže Popović, genocidnih naroda, nema čak ni genocidnih država, postoje samo genocidne politike, sledstveno čemu se – u nastojanjima da se budući pokolji spreče – ne treba obračunavati sa narodima i državama, nego sa pogubnim politikama. Popović, nadalje, piše da se – uprkos (polu)zvaničnoj retorici – taj obračun u Srbiji nije dogodio. I tu je apsolutno u pravu.

Težiti politici modernizacije, emancipacije i uređivanja Srbije, a istovremeno u Srbiji imati novine poput “Politike” i “Novosti”, to je ravno sipanju novog vina u (vrlo) stare mehove ili zidanju Skadra ma Bojani. Te dve, tobože patriotske štampane stvari – “Politika” lukavo i uvijeno, a “Novosti” otvoreno – svakodnevno raspiruju masovno društveno osećanje koje predstavlja idealan teren za buduće (uopšte ne nemoguće) genocidne politike. Problem Srbije nije ni istok ni zapad, ni levica ni desnica, problem Srbije je nedostatak snage da se oslobodi dvestagodišnje inercije, fokusiranosti na “zemlje”, a ne na ljude, na pseusomitologije, a ne na stvarnost. A kako se kod toliko profesionalnih čuvara osloboditi inercije, to je već pitanje za milion dolara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari