Svaka revolucija teži izvozu – bila ona francuska buržoaska, bila iranska islamska, bila Miloševićeva antibirokratska, bila svaka tehnološka, pa bila i ova Vučićeva – marketinška.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Zajednički „Dan sećanja“ koji je srpski premijer predložio za sve žrtve ratova na prostorima bivše Jugoslavije, verovatno nije marketinški trik, kako uverava Vučić, ali to ne znači da nije marketing. I pomirenju treba marketinška oblanda. Nakon skandaloznih dešavanja povodom dve decenije od Srebrenice i „Oluje“, bilo bi neiskreno reći da nije došlo i do neke vrste psihološkog rasterećenja, jer sad izgleda da je stvarno gotovo sa ritualnim i direktivnim „pomirenjima“. Vučić je iskoristio tu prazninu i pokrenuo inicijativu za koju je verovatno znao da će biti manje-više ekspresno odbijena u regionu, ali koja – a što je njen i glavni srednjoročni cilj – izvlači Srbiju iz defanzive i stalnog pravdanja. Znači, priznajemo i zločine koje su Srbi počinili, ali ne priznajemo „kodirani hegemonizam“ i slične stare prepakovane mantre.

Sa izvozom ovakvog marketinga lako nam može bolje ići nego sa marketinškim izvozom „Mlade Bosne“, na primer. Cele prošle godine bili smo svedoci upornih nastojanja sa srpske strane da se i Hrvati i Bošnjaci motivišu da ponovo otkriju „Mladu Bosnu“ kao i svoju krovnu organizaciju. Ali, iako često pod umetničkim kišobranom, ti napori su vođeni na „antibirokratski način“. Zato su delom i propali. Kao božurovski miting podrške Srbima u LJubljani u zenitu Antibirokratske revolucije. Bošnjaci i Hrvati očigledno neće ovako mladobosansko, nekontaminirano i nevino zajedništvo u ponovo čitanom slobodarskom duhu. Ti napori se u suštini svode na uvođenje jugoslovenstva na mala vrata, ali opet „pod našim uslovima“. I kritikom što to drugi neće.

Neće Hrvati, Bošnjaci, sad i Albanci ni ovako Vučićevo pomirenje, ali ga je mnogo teže politički odbiti na duge staze. Možda se nikad ne dogodi zajednički Dan sećanja, ali šta ako Vučić ne odustane, pa nastavi sa sličnim inicijativama i gestovima? „Pomirićemo se kad-tad“ ne zvuči naivno. I zato naš premijer i nije deprimiran aklamativnim regionalnim odbijanjem, pa čak i ako je iskren i lukav, a ne samo lukav. Da nije neka vrsta oksimorona – agresivno pomirenje bilo bi najbolja definicija.

Uvek sam žalio što Koštunica nije zaseo na vlast u Srbiji 1990. godine umesto Miloševića. On bi, prvo, sa Tokvilom, Monteskjeom, Džonom Lokom, OEBS-om, raznim deklaracijama i poveljama, udavio Tuđmana i Izetbegovića ko zmija žabu. Bio bi im legalizam svilen gajtan. Jer, ne zaboravite – to je Koštunica pre svih ratova. S druge strane, dolazak desnice je bio neminovan, i tu ne bi pomogao nikakav Ivan Stambolić da je kojim slučajem pobedio Miloševića. Ivan je jedino mogao da organizuje dobar transmisioni okrugli sto vlasti i opozicije. Koštunica je kao građanski desničar mogao da amortizuje četništvo koje je provalilo sa Šešeljem i Vukom Draškovićem. Sa Koštuničinim Slobodanom Jovanovićem moglo se u region, sa Kalabićem, Đujićem i Račićem teško.

I kao što, eto, ja žalim na taj način za Koštunicom, i Vučić bi mogao da žali što je Koštunica, ali sad već kao „legalistički Brežnjev“, uprskao jednu ideju za kojom plače Vučićev ultimativni marketing. Da, pogodili ste: Mislim na famoznu Komisiju za istinu i pomirenje koju je Koštunica osnovao sa mesta predsednika SR Jugoslavije. Hajde da vidimo, jer mislimo da ni Vučić ne bi ostao ravnodušan kad bi se setio šta je pisalo u „Osnovnom programskom dokumentu“ koji datira na 15. januar 2002: Komisija će sprovoditi „istraživanja o kršenju ljudskih prava i povredama međunarodnog javnog, humanitarnog i ratnog prava“ i da će o tome „utvrđivati istinu“.

Ne, nije cinizam ovo što sledi jer to je stav eksperata koji se pojavljuju i na sajtu Nove srpske političke misli i koji podsećaju da je član „Koštuničine komisije“ bio i Đorđe Vukadinović, ali podsećaju i da je ta komisija maltene bila ambicioznija od REKOM-a, gde se umesto o „utvrđivanju istine“ govorilo samo o „utvrđivanju činjenica“. Vučiću bi se sigurno više dopala „istina“. Istina kao takva. Marketinški je potentnija. Čak skromno mislim da bi ovakvu komisiju, da ju je Vučić smislio prvi, mnogo teže bilo odbiti od Dana sećanja. Taj dan u sebi ima i teško svarljive simbolike za regionalne partnere u pomirenju, dok Komisija unosi onu neophodnu birokratsku suštinu koja i pukom statistikom stvara čistiju situaciju za „normalizaciju“ bez koje, prema Škeljzenu Malićiju, savetniku Edija Rame, nema ni pomirenja.

Velika pretnja normalizaciji, a tek pravom pomirenju, jeste i „janičarski duh“. Hrvata prema Nemcima, Bošnjaka prema Turcima, Srba prema Rusima i Albanaca prema Amerikancima.

Postoji teorija da će se stvari smiriti, pa i normalizovati samo kad HDZ do kraja godine pobedi na izborima. Od ozbiljnih ljudi iz Hrvatske čujem nešto drugačije: Sanader je bio najbolji za Srbe – „Hristos se rodi!“ na Božić, imovina nazad Srpskoj pravoslavnoj crkvi, struja i voda u povratničke kuće. Ne, nije on bio manji nacionalista. Ali je smatrao da je „Oluja“ završena, da Srbi više nisu više „remetilački faktor“, a da ovi što su ostali i ono malo što se vraća moraju biti tretirani, u odnosu na ranije tuđmanovske HDZ standarde prema Srbima, pa kao neke pandice na putu Hrvatske ka EU. Sadašnji, desanaderizovani, a retuđmanizovani HDZ, i oni koji ne zvižde Karamarku i Kolindi, smatraju da je „Oluja“ večno stanje – metafora, totem i tabu. Sanader je mislio da Hrvatska može da se dokazuje na Piranskom zalivu, a ne na Srbima. Isti sagovornici mi kažu da je jedini pravi pluralizam u Hrvatskoj mogao da se nađe u okviru HDZ posle Tuđmana, sa opaskom da jedini pravi pluralizam i danas u Srbiji može da se nađe samo u SNS.

Uvek kad se poziva na „jedinstvo unutar partije“, posebno kad na to poziva pravoverni Vladimir Đukanović, znači da ima procesa. Možda je Đukanoviću bilo zgodnije da pozove da se SNS „vrati izvornim principima“: Uvek kad je Savez komunista bio u nekoj krizi, neko pametan se već našao da to predloži. I pomaže da se uzme daha. Izvorni principi SNS? Zvuči interesantno.

Nego, znate li vi gde je Livno? Livanjska izreka je: „Prepametni smo da bi bili Bosanci, a prepošteni da bi bili Hercegovci“. Oni su i Dinarci i Dalmatinci. U suštini su Hercegovci. Pesma kaže da su Livno, Duvno i Kupreška vrata mista ponosnih Hrvata. Ima tu i katoličkih montanjara. I ustaša. Ali, u okolini Livna je i Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu „Jama“. Kažu da livanjske korene ima i legendarni Branko Mikulić, premijer SFRJ. Nadaleko se zna i za livanjski sir. Za vreme NDH u livanjskom srezu su počinjeni veliki zločini prema Srbima. Uglavnom, sredina bremenita i mučnom istorijom.

Ne znam kako bi Oliver Frljić prošao u Livnu sa „kontrasećanjima“, predstavom o ženama žrtvama rata, ali da živimo u paralelnim dimenzijama, pokazao je pevač Željko Joksimović, koji je samo neki dana nakon olujaškog Tompsonovog koncerta održao fenomenalan koncert u Livnu na ReUnion festivalu pred deset hiljada ljudi. Naslovi su bili tipa „Delirijum u Livnu“. Željko, koji ima pesme u rangu „starog Čole“, pre Livna oduševio je i Čakovec, Šibenik, Zadar, Umag… Ovih dana je i fudbaler Filip Kasalica otišao u pečalbu u Istru. Sećate se da su golmana Dragana Žilića kad je došao u Rijeku dočekali kao Olivera Frljića. A posle su se stvari normalizovale. Ono što je Željko uradio u Livnu, zagrebačko tranzicijsko-punk Hladno pivo uradilo je par dana nakon „Oluje“ u Vrnjačkoj Banji.

Na ovu vrućinu padnu mi na pamet Irci. Ne zbog tradicionalnog nastupa Ortodoks Keltsa na Beer Festu. Ponovo uzmem da pročitam specijal zagrebačkog Jutarnjeg lista koji je Aleksandar Dragaš uradio povodom dva koncerta ovog benda u hrvatskoj prestonici 2009. Da, album War iz 1983. pravo je remek-delo, teme su velike – Sunday Bloody Sunday, New Years's Day, ljubav, strast i vera kad se sukobe sa očajom strahom i beznađem. Ipak, piše tamo, tada još niko nije slutio rat koji će nam se dogoditi čim malo odrastemo. Bili smo naivni, nezreli, opijeni ljubavlju i novim valom, činilo nam se da je bolji svijet tu negdje, iza ugla. Kasnije smo shvatili da su nam te godine, unatoč nestašicama i manjku mnogo čega, bile najbolje koje smo proživjeli i da je sve poslije toga ružan san iz kojeg nas nitko već godinama ne budi.

Nije da komunisti nisu potiskivali svašta, ali i današnji konfrontirani nacionalni narativi upravo to još gore rade – potiskuju svaku normalnost koja je bila u zajedničkoj državi. Nečija lična „stara dobra vremena“ to nikad ne mogu biti u nacionalnim narativima koji govore o „tamnici“.

Irska se izvukla, mi (Hrvatska) još nismo, pisalo je u toj opakoj recenziji. Do danas se niko nije izvukao. „Koliko dugo moramo još pjevati tu pjesmu (Like A Song)?“ Čini se, zauvijek, jer previše je ovdje bilo vjerskih sukoba, ratova, krvavih nedjelja i jer smo svi na neki način postali izbjeglice. Čak i od samih sebe ili okoline u kojoj smo ostali živjeti. To što je u Jutarnjem napisano 2009. i danas je prilično aktuelno.

Sunday Bloody Sunday. A, eto, Zlatko Vujović je, negde sam pročitao, najviše voleo subotnja avgustovska popodneva. Možda baš kao ovo današnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari