Populizam je, fakat, lagodan način vladanja. Da bi se vladalo populistički, dovoljno je danonoćno podilaziti kolektivnom nesvesnom i manipulisati masovnim emocijama, a ako se pride nađe i malo brašna i zejtina, Bog nas veselio. Nevolja sa populizmom krije se u činjenici da posle izvesnog vremena populisti – hoćeš nećeš – potpadnu pod vlast populusa. Uzmimo primer. Pothranjujući mit o nacionalnom dostojanstvu i ekskluzivitetu vlasti naše zemlje ponosne su se zaklinjale srpskom narodu i senatu da nikakvih izručenja naših građana nikakvim sudovima neće biti, a onda, kada je vekovni srpski dušmanin – realnost – zakucala na vrata, vlast se našla u nebranom grožđu. Dilema vaistinu gadna: Ne izruče li haške sužnje, neće biti ni brašna i zejtina (a to znači belaj i pad sa vlasti), pokušaju li da ih izruče, opet belaj. Zameriće se građanima i Đorđu Vukadinoviću, Đorđe će ih izreziliti na pasja kola, a građani neće za njih glasati. I opet pad sa vlasti. A to je u Srbiji gadna stvar.

 Populizam, kako smo videli, pre ili kasnije dovodi do paralize države koja prestaje da postupa po zakonima i počinje da dela u skladu sa očekivanjem narodnih masa ili – što je još gore – u skladu sa pretpostavkom kakva bi očekivanja mase mogla biti. Setite se samo sa kakvom je strepnjom i kakvim obzirima država Srbija – tobožnji monopolista sile – apsila haške optuženike, a takođe se setite i kako su ta apšenja prolazila bez neke naročite buke i besa. Kada država pokaže zube – a mnogo je situacija kada treba da ih pokaže, konačno, država i postoji da bi pokazivala zube – populus savije repić i počne da gleda svoja posla.

 Veliki problem države Srbije je što ona suštinski nema vlast, to jest ima je kada joj to državljani i Udba dozvole, a kako stvari stoje, nikada vlast neće ni imati, jer stanje faktičkog bezvlašća odgovara i Prvoj i Drugoj i Trećoj Srbiji, a i Smajlovićki i tabloidizovanom „najstarijem dnevnom listu na Balkanu“ koji svojski raspiruje najcrnji populizam. Ako li se povremeno (vrlo retko) država Srbija prene iz sna, pa pokaže nameru da deluje kao vrhovna vlast, iz svih triju Srbija, plus Vukadinović, plus „Politika“ čućemo panične povike: Tiranija! Diktatura! Isti su se povici – i iz istih usta – čuli i kada je blaženopočivši Đinđić pokušao da vaninstitucionalnim manevrima sruši diktaturu populizma i populista. Sada se, vidimo, digla furtutma oko Šešeljevog apšenja, a državna vlast se – zaplašena napisima u Smajlovićkinim zidnim novinama – zavukla u mišju rupu. Oh, ah, a da kako li će građani reagovati? Slušaj 'vamo. Država u pravom smislu te reči mora biti u stanju da promptno uapsi ne samo jednog građanina, nego ako zatreba sve njene građane. Ona to pravo ne treba da koristi, ali građani bi trebalo da ga budu svesni. Inače, nema tu ni države ni građana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari