„Lakše je ne postojati nego postojati“ – tako je Jovan Ćirilov napisao u svojoj najposlednjijoj kolumni u NIN-u. Kažem, najposlednjijoj zato što je objavljena posle njegove smrti. Ali nije tu smrt preduhitrila Jovana, nego je Jovan preduhitrio smrt. Napisao je te dubokomisaone redove – obavezno nađite prošli broj NIN-a i pročitajte – s namerom da budu objavljeni nakon što on napusti ovaj guravi svet u kome je dugo poživeo, po kome je mnogo putovao i u kome je puno toga uradio.

Jovan Ćirilov je netipična pojava u srpskoj kulturi večno podeljenoj – kako je to lepo primetio još jedan veliki pokojnik, Pavić – na tabor idioritmika i tabor kenovita, što bi u prevodu značilo – na tabor galamdžija i tabor samozatajnika. Ćirilov nije bio ni galamdžija – o, tek to nije bio – ali nije bio ni samozatajnik. Bio je tip čoveka koji našoj kulturi najviše nedostaje – odmeren, temeljan, uporan, ali nipošto na nametljiv način. Bio je, što no se kaže, predratni čovek. Tu mislim na ljude rođene pre Drugog svetskog rata blagovremeno naviknute na viši stepen reda i pristojnosti od nas, posleratnih.

Dugo sam poznavao Jovana, relativno često sam ga viđao, ali uglavnom po kojekakvim festivalima, otvaranjima izložbi, književnim večerima, dakle u gungulama, tako da nikada nisam imao priliku (čast) da duže popričam sa njim. Kada mi je jedan zajednički prijatelj rekao da Ćirilov visoko ceni neke moje romane, to je vaistinu ugodilo mojoj sujeti. Jeste Jovan čitao mnogo, ali nije čitao svašta.

Tokom naših susreta po balkanskim kulturnim gudurama, primetio sam jednu interesantnu stvar: Tamo gde bi se našao Ćirilov, nije bilo ni teških reči, ni raspojasanosti, ni galame. Ovo ne znači da je Jovan bio autoritarna ličnost koja zavodi red. Ne! Uopšte ne! Daleko od toga. Jednostavno, zračio je redom, pristojnošću i odmerenošću takvom unutrašnjom snagom da je jednostavno bilo nepristojno biti nepristojan i raspojasan u njegovom prisustvu.

Lepo nas je Teofil Pančić podsetio u svom tekstu u Vremenu da je taj povučeni i naoko bojažljivi čovek prvi kukurikao kada bi ovde, sa velikim zakašnjenjem, dolazio vakat da se poruše izanđali tribalni idoli i tabui. Eh, gde li su bili današnji gej-paraderi tamo negde, kad ono beše, početkom osamdesetih, kada je Ćirilov progovorio o pravima seksualnih manjina. I to gde? Na nekom CK-u, ili tako nečemu, zaboravio sam imena ondašnjih političkih institucija. Stariji se sećaju da je trebala ogromna hrabrost da se „na CK-u“ uopšte zatraži reč, još veća da se pomenu bilo kakva „prava”, a pogotovo ne „prava seksualnih manjina. Jovan je u svojoj najposlednjijoj kolumni pogrešio samo u jednoj stvari – da je prestao da postoji. Ne, Jovane, prestala su da postoje samo čula. Sve drugo živi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari