Osvanu subota, dan za kulturu i narodno prosveščenije. Pa kad je već tako, pitam ja vas, čestnejši publikume, zar se nikad niste zapitali kako to da u Srbiji, inače turbopravoslavnoj zemlji, nema ni „p“ od pokušaja pravoslavnog tumačenja naše mučne društvene zbilje. Ono, fakat, za razliku od judaizma i islama, hrišćanstvo se načelno ne pača u politiku, sociologiju i društvenu patologiju.

I tu je hrišćanstvo u pravu! Jer ako li – što kažu Zemunci – ne „ispoštujemo“ dve (naoko) lake Božije zapovesti – da volimo Boga i bližnjeg kao sami sebe – onda su tu džaba i politika i politička filozofija i ustavi i zemaljski zakoni. Vidite, valjda, da su vaistinu džaba!

Iako je tome tako, to uopšte ne znači da je hrišćanstvo društveno neodgovorno. Ne, more! Uopšte ne! Samo drugačije postavlja stvari nego što to čine parohijalne doktrine uvezene sa omraženog Zapada i ovde, kod nas Srba, dovedene do paroksizma. Tu pre svega mislim na dva lažna mita – lažni mit o progresu ljudskog društva i kulture i lažni mit o pravu na beskonačnu udobnost. U hrišćanskoj, da kažemo, optici u aktuelnom svetskom (i našem, lokalnom) haosu nema ničeg čudnog niti nenormalnog. Naprotiv! Sve ide po (Božijem) planu. I sve bi bilo u redu kada i mi, ljudi, ne bismo imali svoje planove koji su vrlo često (gotovo uvek) u suprotnosti sa Božijim. Evo, recimo, saglasno Božijem planu trajanje ovoga sveta – i svega na ovom svetu – je ograničeno. Držim da je i to veoma dobro. Zamislite samo na šta bi ovaj, ionako propali i razvaljeni svet, ličio da su mogućnosti zlobe i destrukcije neograničene.

Manje-više svi obrazovani svati ovo znaju, ali niko ozbiljno ne računa na eventualnost kraja sveta, čak ni oni kojima to stoji u opisu radnog mesta, mislim na neke naše arhijereje koji se mnogo više bave politikom i seksologijom nego eshatologijom. Zar niste onomad čuli Njegovu svetost, našeg patrijarha, koji je – povodom neke zemaljske rasprave – izjavio da ćemo, ako zatreba, čekati još pet stotina godina dok ne isteramo „našu“ pravdu i „našu' volju.

Nisu svi arhijereji bili kao neki naši. I ne samo naši. Uzmimo primer Grigorija Dvojeslova, prerasklonog rimskog pape, koga stoga možemo smatrati i našim. Drevan je Grigorije – rođen je i živeo u šestom veku – ali je, smiren kakvim ga je Bog dao, još u ono vreme opažao (ateisti bi rekli – priviđao) predznake kraja sveta – zlobu, raspuštenost, alavost, pometnju, porast mržnje i nasilja. I šta je povodom toga napisao Dvojeslov? Da li je savetovao pastvu da čeka još petsto godina da bi se stanje popravilo? Jok, more. U velikoj skrušenosti je – citiram po sećanju – poučavao da sve gorepomenuto ne treba da smućuje ničiju dušu, jer sve gorepomenuto znači da duh silazi i razotkriva ono što je bilo skriveno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari