Promene u Egiptu nakon tri decenije jednog režima, a kao rezultat istinskog „narodnog pokreta“ nisu mogle da ostanu nezabeležene ni u ovdašnjim medijima krajnje okupiranim (i iskorišćenim) najpoverljivijim izvorima kako će pasti Vlada u Srbiji.


Posebnu zanimljivost i značaj egipatskim promenama daju izvesne okolnosti i saznaja koja na prvi pogled izgledaju prilično iznenađujuća. Tiču se sve učestalijih analiza, koje ih porede sa onim što se dogodilo u istočnoj Evropi 1989. I što – kad je rečo promenama – još nije završeno. Razlog za poređenja nisu samo sličnosti u masovnim protestima koji svrgavaju autokratske režime, većviše okolnosti da odlaskom velikog diktatora ne mora neminovno da zavlada i demokratija. Pre svega zbog sačuvanih „bezbednosnih“ institucija što ih je prethodnik stvorio: vojska, policija, tajne službe, pa i mediji, čija se otpornost i navodna spremnost na reforme pokazuju kao ključna prepreka demokratiji uprkos višepartijskim sistemima i slobodnim izborima. Među partijama uvek se nađu one kojima više ili manje odgovaraju većuspostavljene „bezbednosne institucije“ koje su navodno reformisane. A zapravo i dalje su jake zahvaljujući povlašćenim položajima u vreme svrgnutog diktatora. Raspolažu i ekonomskim uticajima na veliki kapital ma gde bio, u državnim trezorima ili u privatnim kompanijama. Uspehu da se sačuvaju autokratske institucije svakako doprinosi i poslovična razjedinjenost opozicije, ali ponekad i potkupljivost.

Egipatska armija je, na primer, bila i ostala i posle Mubaraka najmoćnija institucija, ne samo zato što je naoružana, većšto poseduje i kontroliše ogroman deo ekonomije, poseduje fabrike i kompanije. Najveći deo od dve milijarde dolara kojima je SAD godišnje pomagao Egipat ulagano je u armiju i njene poslove. O tome svedoči, između ostalih, dr Farid Zakarija, jedan od najuglednijih američkih analitičara globalnih političkih i ekonomskih tokova, harvardski đak, poreklom Indus („Budućnost slobode, neliberalna demokratija“, knjiga objavljena u izdanju našeg Dan Grafa, biblioteka „Danas“). Po njemu, egipatska armija će učiniti sve da zaštiti svoju ulogu u budućnosti, a veštinu je većpokazala „žrtvovanjem“ Mubaraka i odbijanjem da puca na demonstrante. Najnovije izjave armije su da će „poštovati narodnu volju“, mada je zadržala Mubarakovu najnoviju vladu obećavajući izbore, ali ne i određujući datum. Pretpostavlja se da će to biti onaj septembarski kako je i svrgnuti diktator obećao.

Sličnu veštinu pokazali su i Muslimanska braća (pokret Muslimansko bratstvo), pojavljujući se sporadično, i to sa tvrdnjama da neće izlaziti na izbore, niti tražiti mesta na vrhu novog režima. I mada se razlikuju od najradikalnijih pokreta, činjenica je da, na primer, Iran baš u njima (ili sa njima) vidi navodnu „islamsku revoluciju“, koja će zavladati Egiptom.

Veština egipatske armije i sadašnjih „tranzicionih „institucija, o čemu se još ne govori, svakako je i sklanjanje sa ulica uniformisane policije i potpuno prećutkivanje Mukhrabarata, tajne policije, čije je metode u toku protesta iskusio jedan od novinara BBC-ija. Slična iskustva imali su i drugi novinari, što je verovatno dosad u toj meri nezabeleženo. Masovno su napadani i hapšeni dok su izveštavali sa lica mesta. Čak i u krvavim obračunima u ovdašnjim ratovanjima devedesetih, bile su upotrebljavane samo pretnje i zastrašivanja, ali ne i direktni napadi na domaće ili strane izveštače. Možda baš zbog svega toga novinarka TV-Nil Šahira Amin koja je odbila da šalje lažne izveštaje danas kaže da je tek „oprezni optimista“.

Ne poričući da je demokratski virus zahvatio arapski svet, dr Favez Džordžes (Fawaz Gerges), profesor na Londonskoj školi ekonomije i šef Centra za Bliski istok, nadaleko cenjen po svojim knjigama o Al Kaidi, džihadu, Muslimanskom bratstvu i režimima u arapskom svetu, posle odlaska Mubaraka ipak kaže: „Kao i u Istočnoj Evropi, arapski put u demokratiju biće pun prepreka, haotičan i promenljiv. Najteže iskušenje biće uspostavljanje odnosa između civilnih vlasti izabranih na slobodnim izborima i bezbednosnih institucija. Kao u Istočnoj Evropi, arapska tranzicija od autoritarizma do otvorenog, pluralističkog društva trajaće i više od dve decenije.“

Ovakav prilaz, u mnogim anketama, razgovorima sa novinarima, na blogovima, Egipćani kao da većdanas pokušavaju da spreče. Ostajući u protestima na svom „Trgu oslobođenja“ žele garanciju za promene, ali veću nedelju ujutru su ih dosad prijateljski nastrojeni vojnici, doduše nenaoružani, gurali sve dalje prema zidu. Mogući „novi savezi“ zato aktuelizuju sličnosti sa promenama u Istočnoj Evropi, iz čega se ne može izuzeti ni Srbija: Da li su „institucije bezbednosti“ moćne same po sebi, ili im u očuvanju moći, deleći je, pomaže „demokratska opozicija“?

A možda je i tačno predviđanje Farida Zakarije da je stiglo vreme „neliberalnih demokratija“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari