E, da! Sveta nedelja, dan utisaka! Namestim vam se ja, dakle, oko devetke pred televizor da gledam istorijski duel Jeremića i Šapića, čvrsto rešen da ukoliko Vuko ne bude zapandrčio crvenu mašnu nađem neku drugu temu, jer mi ga je – pravo da vam kažem – pun Crven Ban. Kad ono – crvena mašna. A na reveru značka sveta. Iznad Jeremića i Šapića (iskusniji posmatrači to lepo vide) lebde astralna visokopodobija Tadić Borisa i Đilas Dragana. Sve je tu, ali opet kao da mi neko fali.


Ko li mi to fali, pitam se i tek posle jedno četvrt sata ukačim da je na trećoj, nepostojećoj stolici, trebalo da sedi Žika Obretković. Žika je godinama – šta godinama, decenijama – udarnički utirao put likovima poput Jeremića, ali Žika kao Žika, pesnička duša, olako je zanemarivao taktiku (tj. stajling), pa je završio u nižerazrednom Vratniku. A nije morao. Samo je prerano kukuriknuo. Išao je Obretković daleko ispred vremena.

Uprkos visokom predemisijskom naponu, umalo, cenjeni publikume, nisam zaspao već na polovini emisije. Jeremić je sve vreme izgledao krajnje popišano, što je drastično smanjilo doživljaj jer njegova seosko-vašarska mađija deluje isključivo u paru sa mesijanskim izrazom lica i odgovarajućom gestikulacijom. Nije da i toga nije bilo, ama tanko nekako. Videlo se da je Vuko popizdio što su ga isterali iz DS-a (a on je sa DS-om imao druge planove) i – kud će, šta će – Vuko pronađe pribežište u teoriji zavere. On bi se, blagoglagoljio je, svakako pojavio na kobnom saboru DS-a, da mu njegovi poverljivi ljudi iz DS-a nisu dojavili da mu je neko (ko li?) – Bože, pripremio toplog zeca. Da se pojavio, tvrdi Vuko, zviždali bi mu i gađali ga jajima, a on, eto, nije hteo da blamira sebe i svet (tim redosledom), pa se sklonio od profanacije.

Ali ni Olja nije od juče. Ko vam je to, pitala je, dojavio? Da li su to bile, nastavila je, pouzdane informacije? Sto posto pouzdane, ispalio je Vuko kao iz topa, ali on ne želi da kompromituje dobronamernike jer – otkrije li imena – ta gospoda ostadoše „bez egzistencije“.

Aha, članstvo u stranci kao egzistencija, oduvek sam podozrevao da je tako, ali me Jeremija konačno prosvetlio. Pitate li se na čijoj sam ja bio strani. Ni na čijoj, da vam pravo kažem. A kad bolje razmislim, tu nikakvih strana i nema. Osim naše, sirotinjsko – rajinske, to jest jebene. Po ko zna koji put smo gledali jalova unutarstranačka prepucavanja obavijena sve prozirnijim i pocepanijim velom brige za uzvišene interese, čas sveta, čas Republike Srpske.

Hoćete li, dame i gospodo, da čujete jedan dobar savet. Ne nasedajte više na provokacije i više nikada ne izlazite na izbore. Ništa nećete ni propustiti ni izgubiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari