„Dobro došli u Srbiju, zemlju Nikole Tesle“. To je parola koja na brojnim transparentima dočekuje i ispraća putnike-namernike na beogradskom aerodromu, nazvanom po slavnom naučniku čiji su patenti sa globalnim učinkom. Po imenu tog velikog inovatora i originalnog metafizičkog mislioca, kako to i dolikuje, nazvana je jedinica mere za magnetnu indukciju. Teslino poreklo stoga treba tražiti u ovom imenovanju jedne fizičke pojave, jer je to rezultat njegovog jedinstvenog dela, a ne tek u etničkoj pripadnosti njegovih predaka ili mestu njegovog rođenja, u današnjoj Republici Hrvatskoj, koja je tad, ali i u vreme Teslinog odrastanja i sticanja naučničke afirmacije (u SAD), pripadala monarhiji Austrougarskoj.

Na Teslina dostignuća uticala je njegova nesvakidašnja radna sposobnost i, nema sumnje, specifična matematsko-vizionarska obdarenost, ali ne i činjenica njegovog nacionalnog porekla, koje je nedvosmisleno srpsko. Ovaj se svetski um uzdigao iznad bedne partikularnosti u kojoj mase njegovih sunarodnika, ili saplemenika, i dan-danas tavore, i zato je zemlja Nikole Tesle isključivo zemlja svih ljudi, koji su bili, jesu, i koji će biti – planeta Zemlja. U tome je smisao znanja i humanizma, a Tesla je bio znalac i humanista par excellence.

 Ako je to uopšte važno, noga ovog velikana, istina, kročila je i na tle sadašnje Republike Srbije, a taj se kratki boravak, meren satima, gotovo na prste da izračunati. 

Došljak koji se ovih dana prvi put obreo u Srbiji, pročitavši rečenu parolu, jedino što suvislo može da pomisli jeste da se nalazi u jednoj od tehnološki najrazvijenijih zemalja na svetu. Neće mu, međutim, biti potrebno puno vremena, svega sat ili dva, da shvati da je ovde, ipak, reč o etničkom brojanju krvnih zrnaca Tesle Nikole. Dakle, naša javna svest nije dospela ni do rezultata osnovne hemijske analize krvi, po kojima je jasno da ne postoje etničke krvne razlike a da je, kod nas famozna, rečenica: „Krv nije voda“, dostojna isključivo vampira.

 Kad smo već kod ove naše – naše, a svetske! – reči za oživelog „mrtvaka“, primećujem da u krugu našeg civilnog aerodroma, paroli „Dobrodošli u Srbiju, zemlju Nikole Tesle“ nedostaje bista onog nadrislikara, nadrivrača, istinskog nosioca glavice belog luka, u omiljenoj njegovoj pozi, koju je zauzimao svojevremeno i u Narodnom muzeju u Beogradu, među svojim skupo prodavanim mazarijama, na tronu, sa žezlom u ruci, u kojem su, kako je mudrovao, sabrani kosmički Teslini zraci protivu svih antisrpskih uroka, i, dakako, sa svečanom lentom na kojoj bi zavetno bila ispisana čuvena pretnja kojom je voleo da se razmeće: „Srbi poseduju tajno Teslino oružje kojim mogu da unište svet“ – bista pokojne firme-čoveka „Milića od Mačve“.

Samo što smo urnu s Teslinim prahom spasli od preseljenja u Svetosavski hram na Vračaru, po svom spoljašnjem izgledu – najveće javno kupatilo na Balkanu, sad treba da spasavamo i Teslino ime od ukopavanja unutar granica jedne države! Taj zadah večitog vraćanja istog vampirizma, Živko Brković, vrsni istoričar umetnosti, tačno naziva fašizofrenijom.

 Pre mesec-dva objavljena je Brkovićeva deseta knjiga „Šumanović i naša fašizofrenija“, svojevrsni kompendijum prethodnih knjiga – rezultata njegovih istraživanja. Već više od pedeset godina, a naročito poslednjih četvrt veka, ovaj čovek se sistematično i stručno bori protiv pošasti fašizofrenije kod nas, pre svega u oblasti vizuelnih umetnosti i izvitoperene zvanične njihove promocije i recepcije.

 Ukratko, Brkovićeva životna tema jeste stvaralačko delo Save Šumanovića. Njoj je posvetio nekoliko knjiga, prvi ukazavši i živo obrazloživši egzistencijalni uticaj i dijagnostikovane shizofrenije i prikrivene homoerotske nastrojenosti Save Šumanovića na njegovo impozantno stvaralaštvo. Osim toga, Brković je prvi i za sada jedini revnosno pisao o umetničkoj vrednosti opscenih, psihotičnih pisama Save Šumanovića. To je epistolarna beletristika prvog reda, koja manje govori o psihičkom stanju svog autora, a više o estetskom žarištu njegove epohe. Nažalost, već trideset godina Živko Brković ne uspeva da ostvari zamisao izložbe koja bi pokazala oba, uzajamno prožimajuća, kraka Šumanovićevog stvaralaštva, kao slikara i kao pisca.

Zavičajni fašizofrenični pogledi akademika, kustosa i kritičara – istih onih, poput Medakovića i Kadijevića, koji šund Milića od Mačve kuju u zvezdu planetarne umetnosti, a istinski svetsku umetnost Marine Abramović proglašavaju pornografijom – u svom žrtveno-patrijarhalnom svetonazoru, ne mogu da vide da je Sava Šumanović to što jeste, a bez čega njegovo delo ne bi bilo jedinstveno.

 Brković je, u vreme ono, javno protestovao protiv poklona umetničkih dela i arheoloških eksponata Titu od strane mesnih muzeja, a u vreme Miloševića, objavio je pismo Mirjani Marković, kad se sa mužem i decom uselila u muzejski kompleks sa 200.000 eksponata, od kojih se danas mnogima ne zna traga.

 Nega fašizofrenije se nastavlja. Čitajte zanemarene knjige Živka Brkovića! U njima je popis njenih manifestacija.   

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari