Iako se na oba pola formalne srpske opozicije – na levom i na desnom centru – tobože nešto dešava, trenutna suština srpske politike svodi se samo na jedno pitanje: Kad će biti nove Vučićeve rekonstrukcije? Već posle Kine, ili tek u decembru, pitali bi se oni skloniji cinizmu. Manji cinici, a veći realisti mi kažu da u foteljama nisu sigurni Velja, Verbić i Snežana iz poljoprivrede, a na duge staze čak ni Zorana nije nezamenjiva.

 U futurističkim projekcijama pominje se da kurs dinara može slabiti sve dok Jorgovanka ne ode u diplomatiju, a na njeno mesto dođe – a ko drugi nego Kori. U svim projekcijama Dačić izgleda prilično stameno, pa otuda i izvesni realizam u poslednjim izjavama iz Tadićeve stranke u povoju. Njihovi pozivi za „idejna okupljanja“ sigurno više nisu za naprednjačke uši, a kad se samo setimo koliko se ljudi opredelilo za Tadića, umesto Đilasa, samo na osnovu uveravanja da je „stvar završena“ (participiranje sa vučićevcima na vlasti).

Ko sad nameće temu da li Dačić može da pobedi Tomislava Nikolića i otkud ta fatamorgana o predsedničkim izborima i kritika predsednika da mu je pao rejting zato što se čovek, zamislite, ponekad drži i predsedničkih ovlašćenja. Mada mu se i sitne „trapavosti“ sigurno održavaju na rejting. Pre koju sedmicu na ovom mestu smo se usudili da napišemo da sutra samo Dragica može izaći na crtu Vučiću. Ali smo zaboravili da kažemo da bi nju morali da molite bar kao što su Đinđić i drugovi molili Koštunicu da izađe na crtu Miloševiću, ili kao što su Vučelić i Brana Crnčević ubeđivali Dobricu da bude predsednik SR Jugoslavije. Da, kriza liderstva u opoziciji je zjapeća, mada senzacionalnih 23,3 odsto DS u Majdanpeku daje bar malo prava Pajtiću na aroganciju – da može makar da se postavi iznad raznih jalovih inicijativa „okupljanja za Srbiju“ koje su bizarne jer bi se sad okupljali oni koji su već bili zajedno. U svim tim frontovskim idejama nezaobilazno je ime Veroljuba Stevanovića, najmoćnijeg čoveka grada automobila i krsta, iako pravoslavnog, po gabaritima nalik onima iz starih portugalskih kolonija. Ali, kad zovete Verka u front, da li primećujete da je Radomir Nikolić već tri puta najavljivao Verkovu smenu i ništa. Radomir je inače glavni naprednjak Kragujevca i Tomin sin. Verko, čujem, ima Vučićevu „tihu podršku“. I otuda, logično, i konstruisanje virtuelne predsedničke trke Nikolića i Dačića. A ponavljamo – Dačić je na duge staze rekonstruktivno prilično otporan. Tek otuda najava zajedničkog nezadovoljstva Tome i Velje pakosno aludira na pakt gubitnika. Tome – gubitnika na kraju svog mandata, a Velje gubitnika na jednoj od prvih Vučićevih krivina. Što možda i Velimir instinktivno oseća. Priča se da je bilo čarki na visokom forumu SNS između Bate Gašića i Radomira, a išlo se i kod „Dugačkog“ u kancelariju da se žale na Radomira.

Ako Tadićeva NDS promeni u ime u „socijaldemokratska“, verovatno pretpostavljate da to ne znači i savez sa Rasimovim „socijaldemokratama“. Kao što deluje neozbiljno da vanparlamentarna LDP bude stožer okupljanja onih koji su bar u parlamentu. Taj kapric „avangardnosti“ (popovanja drugom), delom je i doveo LDP na ove grane. Ako su to uopšte više grane.

Prividno interesantno je i na desnici: Da ne bi gledao deobe u DSS, Nenad Popović preventivno je napustio DSS i sprema osnivanje Srpske narodne partije, koja će, logično, zauzeti polje „desnog centra“. Mada, kad stigne na to polje, na njemu može zateći prve šatore Bojana Pajtića. Pa nek vide kako će. Za DSS je prilično bolno što sa Nenadom u nove „narodnjake“ odlazi i Milan Stamatović – prvi čovek Čajetine – enklave DSS koja je opstajala uprkos doslednom srozavanju rejtinga DSS. Potvrdilo se staro pravilo – salonska desnica nema dovoljan senzibilitet za Srbiju. Kao ni „građanski“ snobovi. Primetili ste valjda da u prvim šturim signalima iz Popovićevog štaba nigde ne piše da će nova stranka biti oštra opozicija, ili bar alternativa „režimu Aleksandra Vučića“. Čak sam čuo da je Vučić prilično upoznat s formiranjem ove stranke. Još kad bi „narodnjaci“ mogli da asimiluju malo Dveri, ili Treću Srbiju, bilo bi super. Ako se pred sledeće izbore vidi da su blizu cenzusa, a ne mogu da ga prebace, pet poslanika na Vučićevoj listi je puna kapa. Mada, jedno je kalkulacija, a drugo realan život. Već sam sreo nekoliko ljudi koji bi rado s Popovićem, a nisu bili u DSS. Kažu mi, razume se u biznis, za Ruse je, a znao bi i sa Zapadom. I sviđa im se što ne menja naglasak – vidi se da je čovek iz Bosne. Vučiću odgovara preventivno pacifikovanje desnice, koja bi udružena, sa jakim proruskim i klerikalnim stavom mogla i do 20 odsto u nekim projekcijama. Za Vučića to jeste jedan od taktičkih zadataka, ali za ovo društvo bi bilo najbolje kad bi desnica mogla da povrati i svoju građansku suštinu koja ju je nekad krasila.

Šta će biti sa DSS? Izbornu skupštinu možda malkice pomere, ali će biti u oktobru. Za sada su im kandidati za Koštuničino mesto Sanda Rašković Ivić i Miloš Aligrudić. Da se malkice vratimo u jun 2005, jer tada je ova stranka propustila možda zadnju šansu. Ako ne računamo da Sanda sutra bude ovdašnja Marin le Pen. U ovoj stranci nekad je bio i biznismen Zoran Drakulić. Bio im je i kandidat za gradonačelnika Beograda. Ali, rigidna partijska vrhuška DSS, Drakulića je tretirala maltene kao „anarholiberala“ (tehnomenadžera), čiji stavovi i ambicije ugrožavaju partijsku dogmu i njenog gurua. Zvanična ocena bila je da se nije „uklopio u timski rad“.

Tada je Sanda Rašković Ivić dobila najviše glasova za potpredsednika DSS. Drakulić nije ni predložen. Ona je bila i prva žena potpredsednik DSS u istoriji stranke. Iako Sanda ne insistira na feminizaciji politike, tu probuđenu „animu“ DSS nije propustila da naglasi. Od toga je možda bitnije da su se između „iskona“ koji nudi Sanda i „rentabilnosti“ koju naglašava Drakulić, delegati DSS tada opredelili za „iskon“. Iako ni Sanda ni Zoran nisu „prvoborci“ stranke, nekako se učinilo kao da je Sanda oduvek tu, a da je Drakulić zalutao. Najviše u obrazloženju razlaza sa biznismenom ponudio je potpredsednik DSS i stranački „prvoborac“ Vladeta Janković. Kad on govori, „diskurs“ prosto vapi za onim „drug“ Drakulić. Te mu je reakcija da će napustiti DSS „preterana“, te je „za žaljenje“, te su Drakulićeve izjave u „izvesnoj meri opasne“. Ali, ne toliko opasne za DSS, jer je biznismen navodno najviše štete naneo upravo Vladi. Da je samo do DSS lako bi. Bar je ta stranka, kako kaže Janković, „pravljena od najboljeg materijala“. Pa joj niko ništa ne može. To su, jelte, ljudi maltene „posebnog kova“, koji nisu stranku, dodaje Vladeta, „pravili danas za sutra“. Oni su „kadri da vrše vlast“, a Drakulićeve optužbe za korupciju koalicionih partnera su „pucanj iz prazne puške“. Rečnik je isuviše asocirao na prohujala vremena, mada je cela priča bila isuviše legitimna, sva utemeljena u proceduri. Gde partija nema sluha za „tehnomenadžere“, a gde biznismen nema vremena i živaca za „proceduru“. Kad je te 2005. rekao „najbolji materijal“, ostalo je nejasno da li je Janković mislio samo na ono staro jezgro oko Koštunice, ili i na prebege od SPO do JUL koji su se tu vremenom pragmatično usidrili. Kolika je moć procedure, Janković je ilustrovao i time da se stranačke skupštine DSS održavaju sa „nepogrešivom redovnošću“, da bi to ilustrovao stilskom figurom da po njima (skupštinama) i „vreme može da se računa“.

Celo ovo malo podsećanje iz prostog razloga jer je i Vladeti valjda sad jasno da je neuporedivo bolje bilo da je onda stranka izabrala drakulićevski put. Ako ne baš samog Drakulića. Možda bi se i Popović danas složio s nama.

Pre neki dan se obradujem: Sretnem starog druga – Džoa Bageristu. Izgleda dobro i raspoloženo. Kaže da ovo ništa ne valja i hoće da obnavlja monarhiju. Znaju li to Aleksandar i Katarina, koji su bili na kraćem odmoru, ako je verovati tabloidima, u hotelu „Hamilton Princes“ na Bermudima, gde noćenja idu od 600 do 4.500 dolara? Hej Džo!

Šefica parlamenta Maja Gojković kaže da bi volela da bude za Srbiju dobra i uspešna kao Angela Merkel za Nemačku. Vladika Filaret kaže da ove na vlasti Angela „zanosi duhovnom i fizičkom lepotom“. Ako znamo da su Maja i Filaret nekad bili na istoj strani – Šešeljevoj, nešto se ipak promenilo. S jednom dilemom: Kritikujući Crkvu kojoj pripada, Filaret kaže „ovo nije Crkva patrijarha Germana, ovo je neka nova crkva…“ Naslušao sam se priča kako je Crkva pod Germanom bila „komunistička“, da su ga postavili Ranković i Ćosić… Da li Filaret kritikuje i one koji su pravili čak i raskol zbog Udbe u Crkvi, ili je i on „komunista“?

Strašna se desila tragedija u Bosni: Petorica rudara su poginula u rudniku uglja „Raspotočje“ kod Zenice. Ove godine je jubilej – 30 godina čuvenog albuma Zabranjenog pušenja Das ist Walter: „Treća smjena ide na put,na put u središte od majkata zemlja… Otkud ti, u pola tri, Raspotočje gori, žena Vinka, panika i vika, na stolu dvije zdjele i telegrami sućuti…“ Pesma se zove „Put u središte rudnika Kreka Banovići“.

U pravu su marksisti: Proletarijat u suštini nema naciju. Samo žuljeve i tugu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari