Dvadeset treći jul. Ova kolumna će biti lična. Niče bi rekao „ljudska, odveć ljudska“. A možda zaista lično jeste i univerzalno. Svejedno, jer jutros me je sve stiglo. Prvo pročitana vest: Posečen hrast star šest vekova u selu Savinac. A odmah, gledam tužni pomen u očevom selu. Šesnaesta godina od ubistva 14 žetelaca u selu Staro Gracko. Samo sirotinja mora da bude hrabra, zato što nema nadu, napisao je Breht.

Jutros me stvarno stiglo. Godina će u avgustu, kako nema ni starog mog, Boška Odalovića, koji 15 godina unazad na današnji dan jedva ustaje iz kreveta, ali ustaje i u stavu mirno, kao da ga gledam, odaje poštu svojim Starogračanima, dok mu život podrhtava. Čujem i sebe, jutros, kako mu preventivno medicinski godinama, dok bih ridala zajedno s njim, govorim nekim neprirodnim mirnim tonom: „Dobro je tata, 'ajd sedi sad, dok nisi pao“. Pa, progutam knedlu, i priđem mu, poljubim ga u suzno oko, i vratim ga u postelju. I tako svih 15 godina. Danas je 16. – nema tate, skoro da nema Starogračana, nema hrasta. Spremam doručak, kuvam kafu, i puštam, ovde bih opsovala, ali neću, puštam sebe da plačem. „Ja koja, inače, planine pomeram“, tako glasi urbani mit o mojoj snazi.

eštani Savinca istinski očajni zbog hrasta, ja totalno ubedačena sa njima i zbog njih. Nema to veze s politikom, nikakva logika tu ne pomaže. Da, takvo drveće u Srbiji odvajkada zovu „zavetnim“, „zapisom“. Dve krasne reči. Reči kojima se podsmevaju cinici. Podsmeh često skriva strah. Pa, zašto bi inače hrast bio posečen noću, dodajem, sipajući kafu u veliku šolju. I, što se jače puši, i miris i ukus, ne mogu, kao kad dete ne može, a dete je uvek u pravu, da podnesem što je Hrast posečen noću, i što su Žeteoci na njivi svojoj pobijeni iz zasede. I što je telefon u kancelariji Kfora zvonio, zvonio, zvali meštani, majke i očevi i braća i stričevi, tetke, ujne da jave da se ovih 14 ne vraća sa njive…

I do danas pomen se održava usred sela, na taj dan, gde je pre 16 leta bilo poređano nasred seoske livade 14 sanduka. I lelek i jauk sirotinje kosovske čuo se do neba.

Ne, nije ovo tekst o tome da počinioci nisu pronađeni ni procesuirani. Ovo je pravo da čovek plače posle rata. Pravo koje je nevidljivim dekretom Srbiji oduzeto. I zalažem se, za ime sveta, da se to pravo vrati narodu. Zadržite sva materijalna dobra, ali nemojte se smejati Savincima kad plaču za zavetnim hrastom, nemojte da se rugate vekovima, ej, nije šala 600 godina, nemojte, čak i ako vas Staro Gracko jedno od najčudesnijih i najvoljenijih sela na Kosovu, ostavlja ravnodušnim, njegovim ljudima, njihovim sećanjima, ne oduzimajte pravo da žale bez straha. Nema veze što je Srbija u strahu. Zbog „političke korektnosti“. Svaka beogradska gospođa koja živi od trgovine političkom korektnošću tačno zna kad treba da napiše tekst u kome brani i žali ove ili one, i da se potrudi da tekst upakuje u koverat i da koverat miriše na promincle. Sveti Nušiću! Ali, to sa žrtvama ni ovim ni onim nema veze. Kao ni pelcer s hrastom.

Jutros me umalo ne ubi snimak žene iz Starog Grackog koja, dok druge žene drže slike ubijenih, drži ruku u položaju koji treba da je zakloni od kamere. Njene oči su bez nade, okamenjene tugom, ona je još tamo u tom selu koje je rađalo najčestitije ljude koje sam u životu upoznala. Ne može se uzeti pelcer sa hrasta i presaditi, i ne može se uzeti pelcer Starog Grackog i preneti ma gde. Njihovi koreni jesu tamo gde su bili tamo i ostaju tamo gde su sasečeni. Starogračani, koji su izgubili najmilije u tom masakru, sve dok se nisu otisnuli van Kosova, bili su dobre komšije sa svima i masakr nikada nije postao ničija univerzalna krivica. Samo krivica počinitelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari