Nije jučerašnja kolumna ponovo štampana, ne trčite pred rudu, lovci na greške, u pitanju je naslovna varijacija na temu Mila i njegove alternative – smrti.

Kad smo već kod alternative, ne znam na šta je Oco tačno mislio kad je banjalučke mitingaše pozvao na poštovanje srpske demokratske kulture. Nisu li, zapitao sam se, mitinzi njen sastavni (i neotuđivi) deo, iako nose nesrpsko ime koje bi se lako dalo prevesti, ali onda ne bi zvučao magično i preteći.

Mitinzi jesu demokratska tekovina, to vam je ona famozna ustavna sloboda zbora, dogovora i ostalih bla, bla, bla-ova i služe poglavito kao sredstvo političkog pritiska u situacijama kada redovno procedure zataje. Narodskim jezikom rečeno, „poruka“ svakog mitinga je sledeća: uvažite naše zahteve, inače ćemo vam jebati majku. E sad, na vlastima protiv koji se mitinguje jeste da procene da li im je u interesu da ispune zahteve (ređi slučaj) ili (češći) da mitingaše umlate i razjure ko mačke s jebališta.

U Srbiji i srpskim zemljama ovo drugo rešenje oduvek je bilo na visokoj ceni i rado mu se pribegavalo sve dok se nismo nekritički odali demokratiji, u kojoj je, je li, umlaćivanje demonstranata nezamislivo. Ali mi – jebo ti nas – ne bismo bili mi kad ne bismo pronašli rupu u demokratiji. Tako se začela ideja kontramitinga kojoj se, formalno posmatrano, nema šta prigovoriti. Ako opozicija ima pravo da mitinguje, zašto bi to pravo bilo uskraćeno vlasti, šta tu ne štima?

Naoko ništa, ali ima tu mnogo kojekakvih „ali“. Evo nekoliko. Mitingaši se, po pravilu, „spontano“ samoorganizuju, a kontramitingaše državnim parama, takođe po pravilu, organizuju državne službe, a „okupljenom narodu“ se spontano pridruži i deo spontanih državnih službenika u civilu, tako da ukoliko dođe do umlaćivanja – koga su se i Oco i patrijarh uplašili – odgovornost na padne na državu i državnike, nego na „narod“ koji je ustao protiv izdajnika.

Pa kad sve saberemo i oduzmemo, ima li išta prirodnije nego da alfa-Mile, vožd kontramitinga – nakon što je održao srceparatelnu govoranciju o „izdajnicima koji nam u saradnji sa sarajevskim vlastima brane da volimo Srbiju – sa kontrabine iz glasa zapeva: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“. Gledao sam taj banjalučki cirkus, u onoj mojoj kafanici, uz kafu, i čudom se nisam mogao načuditi zašto niko iz oduševljene narodne mase nije istrčao na binu i Milu zalepio pedeset maraka na čelo. A onda sam shvatio u čemu je stvar. Niko u masi nije imao tolike pare. Shvatio sam još nešto – da masa koje naseda na takve dubare ne zaslužuje ništa bolje i da će, štaviše, nastaviti da naseda do Sudnjeg dana kada će je neki tadašnji Mile – a zašto ne i ovaj – pozvati na kontramiting protiv kraja sveta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari