Ako Bog da – i ako se stekne famozna politička volja – dok budete listali ovaj broj Danasa, rezultati istorijskog brojanja izbornih glasova biće poznati, a u istoriji srpskog parlamentarizma (to je, inače, knjiga iz edicije u kojoj su izašle i „Italijanske junačke pesme“) ostaće zabeležena pojava čudnih brojeva tipa 000,2, koji me navedoše na pomisao da će se na nekim budući izborima prilikom brojanja glasova koristiti i logaritmi, diferencijalne jednačine i infinitezimalni račun. Odavno im je, držim, trebalo pribeći. Iracionalno društvo i iracionalni brojevi idu u paru.

P { margin-bottom: 0.21cm; }

Pre izvesnog vremena, da bih parapsihološki napakostio Abu Ćirjaku, potegoh u Novi Sad da pogledam Pakovićevu predstavu „Filosofija palanke – božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću“, utom nahrupiše izbori i burna postizbornost, diže se furtutma, umetnost ostade u zapećku, pa tek sad ugrabih priliku da se, kako se to kaže, „osvrnem“. A ako se možda pitate zašto oratorijum nisam gledao u Beogradu, odgovor je jednostavan – novosadska „Fabrika“ je bogalj-friendly ustanova, ima mesta za parkiranje kolko oćeš, i to na pet-šet metara od ulaza u salu, a to moja diskus hernija zna da ceni.

I šta kažem, kakva je predstava? Vrlo dobra! Dopala mi se Pakovićeva ideja da palanaštvo „opeva“ na „ozbiljan“ način – vokalima jednog operskog pevača i dveju operskih pevačica – što je karikatura, ali ne karikatura postupka nego palanaštva, koje „klasičnost“ svih vrsta prepevava u format turbo-folka.

I moja malenkost se, na izvestan način, uključila u šou, doduše off stage. Pita me post festum, u kafiću, moja drugarica, Katarina Jovanović, jedna od učesnica u oratorijumu, inače operska pevačica evropskog ranga, kako mi se dopala predstava, a ja joj rekoh da sam se do te mere ushitio, da mi je u jednom trenutku došlo da ustanem, da se raspašem i da joj zalepim hiljadarku na čelo. Katarina ima istančan smisao za humor pa je shvatila aluziju na palanaštvo i palančane koji – kad ih nešto umetnički „dirne“ – skaču sa stolica i (bilo figurativnim, bilo stvarnim) lepljenjem hiljadarke sebe isture u prvi plan, a istovremeno ponize umetnika.

Inače, ne bih se složio sa Konstantinovićevom tvrdnjom da je palanka mržnja prema životu. Pre mi se čini da palanka ima vrlo snažnu volju za životom, ali za životom na prečac, bez biranja sredstava i „pod njenim uslovima“. Zna palanka da ljudi treba da budu dobri, pa da se palančani ne bi mučili, ona naciju kojoj pripada obogotvori i predstavi kao summum bonum, pa njenom žitelju – da bi bio dobar čovek – preostaje samo da se rodi, a kad se već rodio i kad je dobar čovek, onda je red da bude i doktor nauka – jer je i to dobro – a da se dobri čovek ne bi mučio, on onda ili prepiše doktorat ili – što je još lakše – upiše neki od fakulteta na kome ne mora nikad ni da se pojavi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari