Treći put sam u Kuli Stojana Jankovića. „U 17. stoleću mletačko-turska granica bila je pred vratima Zadra, s nizom osmanskih utvrda od Zemunika do Novigrada, od njih se najveća zvala Sedd-i islam, po čemu je selo i dobilo ime. Atributi Grčki i Latinski nastali su u 18. stoleću, kada je selo razdeljeno u dvije parohije ili župe, pravoslavnu i katoličku… Od „mirnodopskih“ Jankovića-Desnica posebno treba istaknuti ličnosti kao što su konte Ilija-Dede Janković (1818-1874), svestrani intelektualac, Vladimir Desnica (1850-1922), političar i poduzetnik, Uroš Desnica (1874-1941), političar, advokat, esejist, Boško Desnica (1886-1945), povjesničar, advokat i publicist, te naročito Vladan Desnica (1905-1979), koji je u Kuli pisao „Proleće Ivana Galeba“. U Kuli je i sahranjen.


Dan pre Kule Osijek. Kod junaka Josipa Reihla Kira, Slavonca, čiji su roditelji, otac slavonski Nemac i majka Hrvatica, bili partizanski prvoborci Drugog rata, najpre profesor gimnazije, a potom profesionalni policajac briljantne karijere, načelnik policijske uprave u Osijeku, ubijen je 1. jula 1991. u 13.20 na ulasku u selo Tenje. „Bio je jedna od prvih žrtava rata koji će ubrzo zahvatiti Jugoslaviju, likvidiran zbog svojih višemesečnih pomiriteljskih napora – u vremenima najžešće ratne propagande sa srpske i hrvatske strane, on je velikom upornošću, razložnošću i ličnim poštenjem pokušavao – i uspevao – da svoje sagovornike i sugrađane na obe strane primiri, urazumi i odgovori od neposrednih neprijateljskih delovanja. Išao je od jedne do druge barikade, srpske ili hrvatske, rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan, jedini među nenaoružanima, verujući u ljudsko viteštvo.“ (Katalog izložbe „Ko je tebi Reihl Kir“, Tanja Simić Berclaz, Czkd, Centar za mirovne studije – Zagreb, Biro za ljudska prava – Tuzla, Mirovni institut, Ljubljana, 2010)

Prvo su ubili jednog, onda su ubili hiljade. Sećanje na Reihla Kira u prisustvu njegove hrabre i uporne supruge Jandranke Reihl Kir (dobitnice nagrade za ljudska prava) i kćeri Barbare održano je na Evanđeosko-teološkom fakultetu ispod slike Jurija Štrosmajera, gde je jedino bilo moguće, u Osijeku, svojevremeno postaviti i izložbu. Uz prisustvo Stjepana Mesića.

Međutim, došao je i gradonačelnik Osjeka, Ivan Vrkić, i u svom pozdravnom govoru rekao da će sledeće godine akademija za Reihel Kira biti održana zvanično u Osijeku. Inicijativa je, iz više glasova, i da se izložba „Ko je tebi Reihel Kir“ tada trajno, ako išta trajno postoji ovde i tamo, „tamo“ i „ovde“, postavi institucionalno u Osijeku, na mestu radnje.

Koja je razlika između povjesti i istorije i šta sadrži naša „novija istorija“, jedno je od pitanja iz razgovora održanih u Kuli Stojana Jankovića u okviru objedinjujuće teme „Krhka arhitektura međuetničkih odnosa“ (U sklopu projekta „Dijalog za budućnost“, što ga Centar za mirovne studije iz Zagreba sprovodi sa UNDP, Unicefom i Uneskom u partnerstvu za Predsjedništvom Bosne i Hercegovine).

Podne je u Kuli Stojana Jankovića. Olga i Nataša Desnica, sestre Vladana Desnice koje svoj život posvećuju održanju Kule, mentalno i fizički, nekud su otišle. Čekam kolege za probu predstave „Ibzenov neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad“, Czkda i Zlatka Pakovića, što će se odigrati uveče kada sunce zađe i bude mrak za svetla pozorišta. Kako je i bilo, kako se samo „duh mesta“ može spojiti sa duhom predstave. I onda sve može, ako smisao i igra rade. I to sa publikom koja unosi svoje iskustvo u zbivanje, ako su tu i svi iz predstave „Generacija 99“ Montažstroja sa rediteljem Borutom Šeparovićem. Razgovor je trajao do četiri ujutro, pred izlazak sunca.

Samo se ptice čuju u Kuli u podne. Lepota ovoga mesta, njegova koncentrisanost i razvedenost u niše, balkone, drvena vrata koje vode u škurima zatamnjene prostorije, to stvaraju vekovi Jankovića i Desnica sa početka ovog teksta. Stvaraju uprkos razaranju, paljenju, rušenju, mahovina raste, i lavanda, i pinije, i agave, i masline koje rađaju, koje gore i rađaju. Koja je razlika između povjesti i istorije, i šta je naša novija istorija. I ko smo mi, naslednici, i koliko nas se tiču sudbine prethodnika, te šta je to što mi ostavljamo naslednicima. Istoriju konstitucije, građe ili zločina i rušenja.

„Velebite, mojoj maloj kaži da me više po tebi ne traži“, stih iz ojkanja što su izvele združene muzičke grupe iz Islama Grčkog, Islama Latinskog i Like, na gumnu ispred Kule Stojana Jankovića, posred pokošenog sena, u zalazak sunca, u obradi muzikologa i pedagoga Sanje Ranković, da u oči otvaranja ovogodišnjeg skupa i festivala „Zimsko letovanje“ u Kuli Stojana Jankovića. „Mož' me lomit dragi ko pogaču, al ti ne dam ruci pod pojašću.“

Tek posle, kada se vraćate, pored Masleničkog mosta, izvrsnom cestom, Dalmatinom po dno Velebita i dalje, postaje jasno, iz doživljenog, do koje je mere važno da se ljudi kreću, da putuju i da budu zajedno, da izlažu, artikulišu se, čitaju, prikazuju, da se spore i da se vole, rečju da se „novija povijest“ katarzira, da oni koji nisu mogli znati saznaju, da vide, da oni koji su znali kažu kako su to što je bilo doživeli, da se razgovara o prirodi sećanja i politike sećanja, ili da su i sećanja politička kategorija. Saznanje budi empatiju, ili empatija traži saznanje. Iz godine u godinu odvija se ovaj proces u Kuli Stojana Jankovića, i Vladana Desnice, i to oseti svako ko tu ranije nije bio. „Samo se unošenjem i stvaranjem novog održava tradicija“ (Lešek Kolakovski). A sve se to ne može bez „ranjavanja“, bez rizika, bez izlaganja, bez konfrontacija, bez žestine kao mere upitanosti za prošlost, i za sadašnjost. Šta se to danas zbiva sa nama i sa svetom.

Svakako da ima mnogo glupih, iznuđenih i izanđalih izrika o važnosti da se mladi svet susreće. Ali se zbude, na licu mesta, da su to otkrića, uzajamna i dragocena. Da to iskustvo usloži pogled na svet, da nezaborav tih trenutaka bogati život i rad, do sledećeg sakupljanja, na gumnu i u Kuli, pod portretom Stojana Jankovića.

Ima novost od prošle godine. U Kulu je iz Srbije vraćen restaurirani Jankovićev portret, otišao je 1991. i vratio se ove 2015. Svi u dvorani za razgovore, u Kuli, idealno centriranoj, nasmejali su se, zbog sličnosti, kada je ispod portreta seo Enes Salković, glumac iz predstave Olivera Frljića „Pismo iz 1920“ (Zenica). Isti Stojan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari