Medijska zvezda u Srbiji protekle sedmice bio je Igor Šoltes, poslanik Evropskog parlamenta iz redova Zelenih, inače intrigantniji kao unuk glavnog ideologa Titove Jugoslavije Edvarda Kardelja, i nakon smene Aleksandra Rankovića drugog najmoćnijeg čoveka te zemlje. Šoltes je posetio Srbiju kao član delegacije evropskih parlamentaraca, prvo je dao ekskluzivan intervju Danasu, a zanimljiv intervju s njim objavila je potom i Politika.

Unuk kaže da je još rano za ocenu dedine politike. Pa, kako, bre? Zar makar Kardelja nismo temeljno razbucali da bog otac ne može da ga rehabilituje? Ali, nikad ne reci nikad. Ideološka previranja, praktična i teorijska, u svetu idu naruku Bevcu (Kardeljev nadimak). Pogledajte ponovo inspirativan film Predraga Antonijevića „O pokojniku sve najlepše“ (1984). Radnja se dešava u zabitom selu Gornji Jaukovac (snimano u zlatiborskom selu Negbina), u vreme dok je partija još bila staljinistička. Od seljaka se, kroz izgradnju rudnika, brutalno želi napraviti radnička klasa. Glavni operativac u tom istorijskom naumu je predsednik Narodnog odbora Radiša (Zvonko Lepetić). On nije baš suptilan u metodama, a narod i drugovi osećaju njegovu teorijsku nepotkovanost. On ima kompleks od idejne priučenosti, pa sam sebi kaže: „E, dođe mi da se jedno popodne zaključam pa da pročešljam taj Kapital“. I ta revolucionarna priučenost je naša sudbina – od pašićevaca, preko komunista do dosovaca i naprednjaka.

Sećam se nakon pobede koalicije „Zajedno“ u jednom bitnom gradu kad su počele da se dele funkcije: SPO po kvoti imao direktora u nekom javnom preduzeću – ali mangupi iz DS kažu – nećemo da se mešamo, vi odlučujete, mada možda je malo nezgodno što taj vaš nema fakultet. I ovaj kandidat dobije kompleks kao drug Radiša pa mi se poveri jer je znao da mi je simpatičan i onako priučen. Kaže mi sa uzdahom koga se još sećam: „E, Zoćo moj, dođe mi da ovako mator upišem mašinstvo vanredno da me ovi žuti više ne zajebavaju“. Ali, pazite – mašinstvo! Nikakav menadžment. Šta li bi danas poželeo kad vidi obrazovnu ponudu i političare -„akademce“?

I dobro, ako postoje dve knjige koje su poslednjih meseci imale prikaz u maltene svim ozbiljnijim novinama kod nas i na Zapadu, to su „Pokoravanje“ Mišela Uelbeka i „Kapital u 21. veku“ Tome Piketija. Autori oba hit naslova su iz Francuske – prvi je literarni bestseler, a drugi iz oblasti društvene teorije. I ako ih nisi pročitao, prosto ispadneš glup u društvu. I ja odlučim kao drug Radiša – izdvojim jedno popodne, zaključam se i prečešljam taj „Kapital u 21. veku“. I šta zaključim: Pa, i ono što sam ranije pretpostavljao a što se naslućuje iz zahtevne Piketijeve knjige. Sa aksiomom Karla Popera da princip jednakosti negira princip slobode, autor se vešto obračunava. Čak i dopušta određenu produktivnu nejednakost. Istraživanja su temeljna, stil pisanja je prijemčiv i popularan, za ovako obimno delo autor pored akademske relevantnosti ima i potrebnu moralnu potporu – odbio je da od Fransoa Olanda primi Legiju časti jer je predsednik zaboravio na poresku politiku obećavanu u predizbornoj kampanji. Dijagnostika je uverljiva; kako socioekonomski aspekt – dramatične nejednakosti u raspodeli bogatstva, tako i ideološki – neoliberalizam je deplasirana ideologija.

Ako sam dobro razumeo, Piketi traži istorijski kompromis između tržišta i države. Izbegava osnovnu zamku – da skrene u pomodni kriptoanarhizam gde se demokratija svodi na „neposrednost“, na razne „okupacije“. Naprotiv, autor veruje u demokratiju i čak veruje u kapitalizam tražeći onaj sa „ljudskim likom“. Ljubitelji teorije o partokratiji lako će se zaljubiti u ovu vešto napisanu knjigu. Novomarksisti će biti malkice razočarani jer „klasna svest“ nije revolucionarna. Shodno tome nigde ni otvorenih sugestija o eksproprijaciji eksploatatora i šta sve iz toga proizilazi. Piketi veruje u izgradnju institucija koje će moći da kontrolišu multinacionalne kompanije i da se odupru tržišnom fundamentalizmu. Iako se uvek izmigolji kad čitaocu, koji makar kao i ja samo „pročešljava“ knjigu, padne na pamet prizivanje države, utisak na kraju je ipak takav – sudbina levice (njen bilo kakav uspeh) neodvojiv je od etatizma. Sem u jednom slučaju. Prosto rečeno, da „Kapital u 21. veku“ ima malo duha Šoltesovog dede, bila bi to mnogo prodornija knjiga.

Edvard Kardelj je pre svega bio revizionista iako je počeo kao staljinista. „Pročešljavajući“ Piketijevu knjigu, stekao sam utisak da on nije temeljnije proučio Kardeljevo kapitalno delo „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“. Evo nekoliko inspirativnih teza za piketijance: Kardelj je bio protivnik etatizma, nacionalizma i liberalizma. Složenim zahvatom „podruštvljavanja države“ uspeo je da smanji problem na čijem rešavanju insistira takozvani antropološki marksizam – otuđenje, ali i da razvodni neizbežni etatizam, svođenjem stvari na „mikro jedinice“, OUR-e i SIZ-ove, na primer. Neoliberali danas u Srbiji tvrde da je Kardeljeva Jugoslavija bila parazitska i da je živela na kreditima (dok traje – traje), ali otkud onda paradoks da je takva zemlja 1990. u privrednom smislu bila spremna za EU. Pa zato što je samoupravljanje pored nekih gluposti imalo i jake tržišne i razvojne elemente, a u humanističkom smislu dovoljno je reći da se njim oduševljavao i jedan Žan Pol Sartr. Nepobedivi virus je bio nacionalizam.

Kardelj je ponudio ono što danas fali novolevičarima – alternativu liberalno-kapitalističkom sistemu. Piketi tvrdi da su potrebne jake institucije da preuzmu kontrolu nad ekonomskim snagama koje treba da služe kolektivu i zajedničkom interesu. Bez kardeljizma, usudiću se reći, to je put ka etatizmu. Naravno, ne treba Kardelja bukvalno kopirati, jer čak i on je ponegde zastareo – već ga treba osvežiti. Ako Kardelj govori o „društvenoj svojini“, to će kod Piketija biti „društveni kapital“. Piketijanci ako žele uspeh moraju biti pomalo i kardeljisti. Ako je kapital adaptibilan, to ne znači da će sutra korporacije imati baš OUR-e, niti će se država humanizovati SIZ-ovima, ali to ne znači da će Piketijeve poželjne „institucije“ (na makro nivou) biti ostvarivije od Kardeljevih „mikro jedinica“.

Ako ne dođe do preraspodele (da li je to moguće bez rata i revolucije?), eto nas opet u 19. veku – u kapitalizmu Balzaka i Džejn Ostin, kako sluti Piketi. Naravno, određenu kardeljističku terminologiju treba uzeti metaforično kao razmišljanje o onim Piketijevim kontrolnim institucijama. Pri čemu ne treba da nas zavara teza o poželjnom društvu meritokratije – vladavine najboljih. Pa mi smo u Srbiji ostvarili čak i Platonovu utopiju – vladavinu filozofa (Đinđić, Koštunica, Mićunović…), pa i to nije ispalo kako bi Platon verovatno očekivao. Jednostavno ne verujem da se u neposrednoj demokratiji može stići dalje od onoga što je nudilo samoupravljanje. Valjda je i bioskop „Zvezda“ tada bio neki OUR?

Mnogo je stereotipa o Kardelju, a najveći su da je mrzeo Srbe i da je bio slovenački nacionalista. Navodno on je 1952. rekao da su Slovenci samo privremeno ušli u Jugoslaviju, i da će iz nje izaći kad za to dođe čas. Ali je isto tako na vreme upozorio slovenačke nacionaliste da ne treba ubiti vola (Jugoslaviju) zbog kile mesa. SANU ga je posthumno optužila za „partikularizam“ (slovenački nacionalizam) i sputavanje Srbije. U Sloveniji ima lošu reputaciju – smatraju da nije bio „dobar Slovenac“. U Hrvatskoj ga optužuju za Goli otok, za likvidacije u Kočevskom Rogu, kao i da je odgovoran za smrt Andrije Hebranga.

Paradoksalno, ali Kardelj jeste gledao Jugoslaviju kao „tranzicionu tvorevinu“, jer on je verovao u „odumiranje države“. Posle pada Rankovića (1966) presudno je doprineo decentralizaciji, pa čak i detitoizaciji zemlje. U ustavnim debatama (1967-74) pobedila je njegova (ne toliko Titova) koncepcija Jugoslavije koja je faktički anticipirala raspad zemlje nakom sloma socijalizma. Zbog nacionalista, a ne zbog Kardelja taj raspad je bio krvav. Tek valjda nije alternativa bila etatističko jugoslovenstvo kome se Kardelj protivio. Ustav iz 1974. je bio Kardeljeva vizija Jugoslavije nakon Titove smrti – konfederalne zemlje sa solidnom privredom, ispostaviće se spremne za EU. On je imao najviše sluha za male nacije u zemlji, ali nije voleo etatizam u Vojvodini i na Kosovu nakon 1974, naprotiv imao je razumevanje za gunđanje Srbije, a o čemu svedoče i Draža Marković i Petar Stambolić. Meni je lični Špiro Galović jednom prilikom rekao da je pitanje autonomije Vojvodine klasično etatističko pitanje. I to naravno nema veze sa logičnom vojvođanskom autonomijom.

Kad Kardeljev unuk Igor kaže da je još rano za ocenu dedine uloge, to znači i da sačekamo ishode projekata kao što su Siriza, Podemos, da vidimo moć prekarijata, moć etničke i religijske sveti, budućnost levičarenja Borka Stefanovića, i snagu sad već milionske Piketijeve publike.

Unuk nas je pozvao da uskladimo spoljnu politiku sa EU, i rekao da nam pre papa Franja nego predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker može pomoći da uđemo u EU. Ali, prava poruku, da se deda ne postidi, jeste teza o možda namernom ukidanju SDK (Služba društvenog knjigovodstva) da bi se stvorio eldorado za divlji kapitalizam i da bi se izvršila burazerska privatizacija. Pa šta bi rekao drug Kardelj da danas postoje firme koje ne uplaćuju doprinose zaposlenima? I ko danas, dodali bi, može da izvrši multikompenzaciju sem SDK?

Vučić stalno kritikuje recidive kardeljizma u Srbiji. Ali, svoditi kardeljizam na zabušavanje i parazitiranje je banalno čak i za jednog neoliberala ovog profila. Pa i Vučićev i Vulinov zakon o radu ima malo strahopoštovanja u odnosu na Kardeljev zakon o udruženom radu, pa zato i nije valjda tako brutalan.

Pekić je često govorio o budnosti komunista. Je l' da nije bilo budnosti, oni ne bi ni došli na vlast i toliko dugo na njoj bili. Gde nema budnosti, ima „nediscipline levice“ u smislu kako je Štefan Cvajg kritikovao francusku levicu u vreme uspona nacizma. To ponekad znači i manje teoretisanja a više akcionog jedinstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari