Zašto u Srbiji nema prave opozicije, zašto opozicija nema energije i ideja – ta pitanja, ćestnejši đuturumi, jedva da su misterioznija od pitanja zašto majmun drži kurac u supi. Dobro, de, nećemo tražiti odgovor od muzikanata iz Brodarske kasine.

Pokušaćemo da istražimo stvar. Srbija je – znamo to iz lektire – zemlja seljaka na brdovitom Balkanu sledstveno čemu joj je i politika seljačka. Kakva je to politika? Evo kakva: Hvali i slavi „našu“ državu, a gledaj kako da je zajebeš i pokradeš. Laži, duše ne zgrijevaj. Ako ikako možeš – a možeš – uvali kupcu muda umesto bubrega i papreno ih naplati. Puštaj tvoju stoku u komšijin kupus, a ako li komšija pripusti svoju u tvoj kupus, ti ga tuži ili ga – ako okolnosti dozvoljavaju – zatuci kocem u mraku.

Stavite ruku na srce pa recite: podseća li vas ovo na svakodnevicu našeg „političkog života“. Bilo je, međutim, u Srbiji još u XIX veku dilbera koji su imali i energije i ideja i koji su dokonali da će nam seljačko-zemljoradnička psihologija i politika pre ili kasnije doći glave, pa su pokušali da ondašnje vlastodršce navrate na – kako se to visokoparno kaže – promenu paradigme. I da vam kažem nešto: više nego ubedljiva većina avangardnih dilbera je zamakla neprirodnom smrću. Priča se, recimo, da je socijaldemokrata Dimitrije Tucović – danas odgurnut u totalni zaborav – jurišajući na austrougarskog zavojevača dobio metak u leđa. Liči li vam i to na nešto?

Imajući rečeno na umu, nije čudno što se s vremenom po Srbiji raširio strah paničan od smrtonosne energije i još smrtonosnijih ideja. Nastavilo se sa slavoslovljenjem i (istovremenim) potkradanjem države, sa prodajom muda umesto bubrega, sa besprizornim laganjem, sa pripuštanjem krava u tuđi kupus i umlaćivanjem vlasnika krava koji je pripustio krave u naš.

E onda je – tamo negde, krajem osamdesetih, nakon četrdeset i pet godina hibernacije – Rogonja došao sa podugačkim spiskom dugova, a mi smo – u seljačkom lukavstvu i tupoumnosti – pomislili da nam je doneo dozvolu za pljačku i tapiju na okolna imanja. Neka mu lična nepočinstva ostanu na duši, ali Milošević u toj stvari uopšte nije kriv. Sve ono mučno i mračno što se dogodilo (i što se još uvek događa, ali neće još dugo) bila je tradicionalna srpska seljačka politika u svojoj apsolutnoj ogoljenosti. Da li se to moglo izbeći? Nije. Seoski um (dodatno sjeban vulgarnim marksizmom) čvrsto je verovao (i veruje) da je prošlost ništa i da svakoga dana sviće novi dan koji donosi nove mogućnosti za hvaljenje i potkradanje države, laganje, prodaju muda umesto bubrega i napasanje krava u tuđem kupusu, ali u realnosti – najvećem dušmaninu seljačke politika – stvari teku drugačije. Današnji dan i sve što se u njemu zbiva uslovljen je zbivanjima iz vrlo davnih dana, a događaji odgurnuti pod tepih stežu omču oko svakog narednog dana i sve više sužavaju manevarski prostor. Sledi nastavak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari