Ovu životnu priču sam zapamtio: Poslednji put kad je Teri Volis bio svestan sveta oko sebe, predsednik SAD bio je Ronald Regan, Bil Klinton guverner, Sovjetski Savez je bio neprijateljska zemlja, a Svetski trgovinski centar je još postojao.

Volis je pao u komu posle automobilske nesreće 1984. i tek se posle 19 godina „probudio“ progovorivši prve reči: Mama, mleko i pepsi. Volisov slučaj vraća veru u život, i ma koliko da je senzacionalno buđenje iz jedne vrste kome u slučaju „pepsija“ bio marketinški dar s neba, priča je poučna i za istorijske apsurde: I postjugoslovenske i globalne.

Pri kraju 2014. u jutarnjem programu Pinka pojavio se Boris Novković. Prethodno veče pevao je na proslavi beogradskog „Naksi” radija i u jutarnji program došao je nimalo mamuran. I što reče jedna moja koleginica – ovaj Boris izgleda maltene isto (lepuškasto i mladoliko) kao 1986. kad je prvi put otpevao „Tamaru“ (Kuda idu izgubljene devojke). Nije ta pesma samo sladunjavi hit za tinejdžere jer njom je, verovatno nesvesno, najavljeno i šta će biti uskoro – stihom „Biće rata, kažu svi“. Upozorenja i stižu uglavnom u naivnim formama i treba ih pažljivo tražiti tamo gde se ne očekuju. Dakle, da je neki ovdašnji Teri Volis upao u komu 1986. (možda baš obeznanjen zbog neke Tamare), i probudio se tog jutra kad je Boris ćaskao na Pinku, verovatno bi pomislio i da nije bio u komi, ili da je i posle toliko godina (ako mu kažu koliko je vremena prošlo) sve normalno na Zapadnom Balkanu. Ako postjugoslovenski konflikt i gledamo u protivurečnostima dve paralelne dimenzije -„jugosfere“ i „zamrznutog konflikta“, u ovoj jednoj Boris funkcioniše zaista normalno – kao da ništa nije bilo. A znamo da jeste.

Ljudi vole one astronomske pojave kad se nebeska tela nađu u nekom nizu, tada i možda nikad više za vreme nečijeg života. Tako je i u istoriji. Ovo je vreme preklapanja i sažimanja istorije. Cela prošla godina bila je u znaku visokosenzibilnog obeležavanja Prvog svetskog rata. Ne samo sa Bajićevom „Ravnom gorom“, i paradom Putinu u čast, bili smo u intenzivnom susretu i sa Drugim velikim ratom, a ratovi devedesetih su svakodnevica i dizel „zamrznutog konflikta“ putem narativa i revizija na gotovs. Sve to prožima ubrzanje istorije u sve vidljivijoj novoj hladnoratovskoj drami. Doduše, bez velikih ideologija. Ove godine ćemo obeležiti, između ostalog, 30 godina od kada je Mihail Gorbačov izabran za generalnog sekretara KP SSSR nasledivši na tom mesti Konstantina Černjenka, 30 godina kanske Zlatne palme za „Oca na službenom putu“ Kusturice i Sidrana, 30 godina od pogibije Dragana Mancea, ali i 20 godina od suštinski bitnih događaja za „zamrznuti konflikt“- Srebrenica, Oluja, Dejton. Da li će svi oni tezgaroši koji su napisali, režirali i snimili nešto o Gavrilu Principu (a od čega će retko šta preživeti), isto to uraditi na nekoj od ovih tema? Od zajedničkog „Muzeja srama Zapadnog Balkana“ (bez nivelacija zločina), sigurno da neće doći. Pa čak i da Angela Merkel bude pokrovitelj tog spomenika.

U ovim godišnjicama region (njegovi lideri) će imati šansu da nešto urade i sami, bez Angele, Putina, Erdogana, Bajdena i Kerija. To bi bila civilizacijska obaveza u postavljanje nade da novog cikličnog klanja neće biti čim se sruši ideološka ili geopolitička osnova Evrope ili jednog njenog dela. Da li biste se kladili da će pre Vučić otići u Srebrenicu, ili će Kolinda (liči mi da će pobediti), u Kninu uputiti reči koje će žrtve Oluje i drugih hrvatskih oslobodilačkih akcija doživeti kao „pravu sućut“? Posle 20 godina Dejton dobija gotovo avnojevsku armiranost. Dugovečan je još malo pa kao „Utisak nedelje“, a nije ga lako ukinuti. Sigurno da on nije idealan za funkcionisanje BiH, ali je istovremeno i genijalno postavljen. Pametna odbrana Dejtona od lukavih pokušaja redefinisanja morala bi biti i tačka o kojoj će se misliti i tokom predsedavanja Srbije OEBS-u. Svođenjem srpske spoljne politike sa emotivne pompeznosti na birokratsku racionalnost razvodnjenu Dačićevim šarmom i fazonima. Možda još bitnije od toga je šansa da se novom platformom o Kosovu dobiju garancije za Dejton. Možda mi ne verujete (i meni je bilo previše smelo), ali nedaleko od premijera i predsednika čuo se i predlog da bi stolica za Kosovu u UN (bez priznavanja) bilo nešto što bi albansku stranu nateralo u defanzivu i spremnost na jače ustupke.

Kad danas kažemo „tražili ste – gledajte“, to je obično negacije one „kako sam se nadala – dobro sam se udala“. I često se odnosi na politički antibingo. Tražili ste promene, ili reforme, pa ih sad gledajte. Ali, malo ko od vas se možda seća odakle potiče ta uzrečica. Potiče iz istoimenog TV šou- programa američke produkcije koji je TV Beograd emitovala osamdesetih godina. Princip ove kolažne emisije bio je prost: Na primer, gledalac iz Ohaja poželi da vidi kako se dreser mazi sa pitonom, ekipa u nekoj nedođiji ili cirkusu nađe baš takvog, snimi prilog, on se emituje, i na kraju voditelj slavodobitno kaže da je dreser pomazio pitona „jer je gledalac iz Ohaja to tražio“. Zbog te emisije krenuli su i hladnoratovski vicevi, pa kad je umro Andropov (vladao posle Brežnjeva, a pre Černjenka), na pitanje zašto je umro, u Americi su se zbijale šale: „Pa zato što je gledalac sa Floride upravo to tražio“. SSSR je tada već gubio istorijsku bitku, a danas je pitanje da li bi Putin otišao sa vlasti ili vratio Krim samo zato što je to tražio gledalac iz Milvokija.

Istorija se opet ubrzala u suprotnom smeru. Samo pre 21 godine (januar 1994), u Briselu je održan prvi samit NATO pakta posle kraja Hladnog rata i raspada SSSR. Zapadni saveznici tada nude bivšim komunističkim zemljama povezivanje putem Partnerstva za mir. A pazite ovo: Posle razgovora sa saveznicima američki predsednik Bil Klinton putuje u Moskvu (13. januara). Vašington obećava najmanje milijardu dolara kao pomoć reformama ruske privrede. Predsednik Boris Jeljcin jamči da prelazak s komandno-administrativne na tržišnu privredu neće biti usporen. Ili ovo: Klinton, Jeljcin i tadašnji predsednik Ukrajine Leonid Kravčuk postižu dogovor o atomskom razoružanju Ukrajine (14. januara). Dogovor je da će biti demontirano 176 balističkih raketa sa oko hiljadu i po bojevih glava okrenutih ka Americi. Ukrajina je tako postala prva zemlja u istoriji koja se odrekla atomskog naoružanja. Zauzvrat dobila je uran za svoje nuklearne elektrane i finansijsku pomoć Amerike za konverziju vojne industrije. Amerika, Rusija, Velika Britanija i EU kasnije te godine potpisale su memorandum kojim garantuju teritorijalni integritet Ukrajine.

Sem Mihala Ramača, koji na TV Vojvodini pravi dobre i poučne emisije o „jubilarnim“ godinama, slabo se ko setio da podseti da je prošle godine bilo i 20 godina od posete Vladimira Žirinovskog, lidera ruske LDP, „srpskim zemljama“. Na mitingu u Podgorici 1. februara Žirinovski je rekao: „Ako oni formiraju evropsku zajednicu od Londona do Beča, mi ćemo formirati istočnoevropsku zajednicu od Knina do Krima.“ Sreo se i sa Vojislavom Šešeljem i najavio formiranje sveslovenskog parlamenta. Žirinovski je Arkanu dao tajno oružje najnovije generacije. To oružje ne zagađuje okolinu, stradaju od njega samo neprijateljski vojnici. Ono je, piše Politika od 5. februara 1994, već isprobano u okolini Brčkog. Očigledno da mnoge reči iz ove posete nisu izgubile na aktuelnosti. Jer im sada međunarodne okolnosti idu naruku. Pomisliće neko.

Kao da niko nije primetio da ovu Novu godinu nismo dočekali sa finalima „Farme“ i „Velikog brata“. A sećate se sociologiziranja kako nam život postaje rijaliti i tako to, davanja orvelijanskih konotacija šou-programima koje mi nismo ni izmislili, već samo dodatno licencno uprostačili. A nije da nije bilo dobrih momenata. Zar prednovogodišnje atmosfere nisu bile bolje sa Đanijem Ćurčićem ili frizurom Karle del Ponte na glavi Peđe The Boya. Sad svi samo pevaju. Pink je tu opet neprikosnoven. Gledam te divizije narodnjaka i smuči mi se njihova apolitičnost zamaskirana u ono „pevam ko plati“. Obično vlasti i uz nju. Obični beskičmenjaci. Kad se već sećamo devedesetih, nikada, ali nikada nisam ni na jednom protestu sreo nekog narodnjaka (pevača/pevačicu). Onima drugima su dali dovoljno podrške. Sem, ako se ne varam, da je Dragan Kojić Keba jednom došao ispred kordona u Kolarčevoj. Davno je Marks rekao da je seljaštvo antirevolucionarni element.

Ali, zar Karleuša danas nema „jasne“ stavove? Ima, ali ona nije narodnjak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari