Izvinjavam se što ću biti politički nekorektna, ali zaista ne mogu da se ne čudim ovolikim, već, potencijalnim predsedničkim kandidatima, i tolikoj medijskoj pažnji koju dobijaju, a izbori će biti 2017. Neka, valja se, reći će neko, ne treba gojiti prasad na Božić, nego od Uskrsa 2016, tj. na vreme.

Strahujem, ipak, da bi svaka takva gica do izbora 2017. mogla da naraste do trofejnog svinjčeta, ali šalu na stranu, više od toga brine me druga strana ove priče: Još se ova izborna legenda o raznim brukama i brukicama, o kraduckanju i paralažama, o koalicijama principijelnim, a neprincipijelnim nije stišala, još Toma nije počeo da prima stranačke prvake, a mi već udarili po predsedničkim kandidatima. Svaki dan neko nepoznato ili polupoznato lice gleda nas sa naslovnih strana štampe i poručuje: „Želim da budem predsednik“. Nekad smo se sa takvim šećerima šalili, ali od kad je umro dobri Šećerovski, ta stvar s kandidaturama šećera postala je bitno društveno pitanje od državnog značaja. Strah me da pomislim ko će se sve kandidovati, i koliko njih će preći cenzus kod baba Sere. Strepim stalno, poučena upravo završenim parlamentarnim izborima, hoćemo li uopšte znati sve kandidate za predsednika Srbije, ko su, kako se zovu, ko ih kandiduje, ko ih nama šalje i iz koje piiiip-irevke.

Elem, od drugih intelektualnih tema i dilema protekle nedelje uvaženi žreci našeg javnog sagledavanja svega i svačega uglavnom su se bavili „Evrosongom“ i pogodi ko dolazi kod Tome na ustavom zagarantovani kanabe.

Ostale temice samo su kusur iz nedovršenih dnevnopolitičkih i srpskih građanskih ratova, i tako. Slučaj „Fantomka“ se pretvorila u „neverending story“ gde „brat brata izdati ne šćede doklegođe jedan tecijaše“. Ovaj stih preuzet iz narodne epske pesme „Sluga Milutin“, i upotrebljen, evo, za ovakvu grdnu priliku, govori šta biva sa društvom (ne sa narodom, ne treba svaku krivicu deliti sa narodom, a svaku zaslugu pripisivati avangardi, tj. predvodnicima iz svih vremena i režima tog naroda) koje se decenijama trudi da se kao najgore pošasti odrekne svoje najbolje tradicije, najznačajnijih datuma, rodoljubivog pesništva, epske poezije, etičkog kodeksa zapisanog u toj poeziji, ideala o vernosti, o nemoralnosti izdaje druga, brata, Domovine, o principu pravde i pravednosti kroz „Jevrosimin imperativ“ (ne suditi krivo, ni po babu ni po stričevima); pa zatim odricanja od heroja Prvog i Drugog svetskog rata, traganjem za dlakom u jajetu njihovog heroizma, zaboravljanja pesnika i pisaca koji su ta herojstva ovekovečili, itd. Dakle, šta ostaje narodu kojeg su skuvali polako kao u onoj metafori o žabi (koja ne iskače iz lonca jer se voda u njemu lagano zagreva, a kad proključa žaba je već skuvana)?

Ostaje mu da se prilagođava novoj političkoj korektnosti koja se račva u nekoliko pravaca, pa volja ti da prihvatiš koji hoćeš od njih i prikloniš se razumnim tvitovima, pardon, besedama i uputstvima kako bi i o čemu bi trebalo da mislimo, na šta da reagujemo, kada da protestujemo i s kim, u kom stadu da zbijamo redove i blejimo u (t)horu. U međuvremenu „fantomke“ obavljaju tekuće poslove u nedostatku raspoloživog kadra. Tu su i navijačke grupe, razne, koje takođe, ne bez razloga, vide sebe kao moguće predavače o vrednostima, društvu koje je dopustilo da sve vrednosti budu proglašene za nevrednosti, da bi se danas najvećim viteštvom smatralo novinsko nadgornjavanje bez kraja s političkim i estradnim rijaliti programom koji nas sve skupa svodi na nule i ništice.

Poštenom čoveku koji ne živi olako na državnom ili donatorskom hlebu godinama dižući svoju ručicu ili glasić, kad mu se, je li odnekud kaže da to uradi („kao Bane, mali žuti mrav, podoban i učtiv sav, kao Bane usmeren i proveren za sve“ Đ. Balašević), već je postalo pitanje časti ne učestvovati u toj sprdačini od polemike, gde navodno dve strane čine idealnu celinu: kultura ili rijaliti, ili tabloidi i netabloidi… Na takav način o kulturi se ne može govoriti, jer tako i kultura postaje rijaliti i instant mlaka supica „kulturiška“ takozvana, a okrugli stolovi gde se na taj način diskutuje liče na balkansku krčmu u kojoj jedino svetlo još dopire iz Savamale, i to, kad ima struje. Tasovca mi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari