Ima onih filmova u kojima se ekipe naučnika vraćaju u prošlost. I oni znaju da tamo ne smeju da zgaze ni travku, da uberu cvet, da ubiju leptira, jer bi time promenili tok evolucije i tok istorije. Kad se vrate u sadašnjost, ništa ne bi bilo kao što su ostavili. Cela Vučićeva politička instalacija urađena je na tom principu, samo obrnuto.


Njega, visokog funkcionera prošlosti i najposlušnijeg genseka u istoriji srpskog strančarenja, vratili su u prošlost da je popravi, ne bi li u sadašnjosti svi drugi, posle Vučićeve popravke, bili neki drugi ljudi koji ništa ne znaju, ničega se ne sećaju. Šta mislite koja je cena toga? Vučić vraćen da popravi prošlost ne gazi travke i leptire, Vučić gazi elementarno ljudsko dostojanstvo, pravo na sećanje porodicama žrtava, pravo svih nas koji smo još živi da prepoznajemo i razlučujemo šta nam se to dešavalo i zašto. Zašto i čemu 90-e? Zašto opsada Sarajeva? Zašto Kosovo? Zašto danas Vučićeva vlada „uspešno“ završava slučaj „Kosova“, kojeg ne bi ni bilo da nije bilo politike 90-ih. Ali, Vučić iz prošlosti, koju je nežno pretumbao, izlazi da nas vodi u evropsku budućnost. To nije politika, to je eksperiment. I, naravno, ne Vučićev. On je samo vrsta nevoljnog kamikaze koga šalju da obavi sav taj pakleni posao, i da nas sablažnjava terorom antilogike.

Branka Prpa, neposredni svedok ubistva, žena koja je Slavka Ćuruviju držala za ruku u trenutku kada je u njega pucano, kaže da nije čula ništa novo u pompeznoj Vučićevoj objavi „rešavanja“ slučaja „Ćuruvija“. I ne samo to, njen utisak i dalje je nalik onom koji ima već godinama, da je reč o – blasfemiji. Možda, kod Branke primećujem i nešto što do sada nije imala. Izvesnu crtu zamora ili neprijatnosti da uopšte komentariše suprotno od javnosti jedan događaj koji je lično preživela i o kome zna sve. Pristojna Branka Prpa. Pri tome, ona godinama govori o tome da javnosti nema u Srbiji. Samo kulise.

Fakta: Vučić je rekao najočiglednije NIŠTA, dosad, koje je proglasio za belodano NEŠTO, bezmalo za SVE. To je prihvaćeno aklamacijom od bezmalo svih VIP i oba medijska udruženja. Glavni izvor za priču o ubistvu gospodina Slavka Ćuruvije bio je gospodin Legija, osuđen na doživotnu zbog ubistva premijera Đinđića.

Ima ono antropološko pitanje o tome kako se (da li se) posle Aušvica može misliti, pisati poezija, stvarati, uopšte. U mučnini koju i dalje osećam, tog pitanja sam se setila gledajući Vučićevo i obraćanje ostalih novinarima i javnosti glede slučaja „Ćuruvija“. I skuvane žabe javnosti: Kako se nakon ovog što se odigralo u Srbiji može odvijati profesija koja se zove novinarstvo, i kako dalje pričati dostojanstveno o ma kom problemu u društvu? Nisam poznavala Ćuruviju. Znala sam da je bio dobar sa porodicom na vlasti, i da je prijateljstvo puklo onda kada je postao preterano kritički nastrojen. I ovaj slučaj svih ovih nisam posmatrala kao obično ubistvo novinara, već kao simbol brutalnog državnog terora nad uglednim građaninom. A zašto bi Legija bilo šta rekao Vučiću, pitaju neki? Pa zar je to važno? Dopao mu se možda Vučićev sporazum o Kosovu, način na koji drži šake, dioptrija, glas kada saopštava važne vesti… Ama, ima još, kaže Vučić, dva svedoka, ali neće u interesu interesa odmah da ih otkrije. Dobro. Al Kapone je mrtav, tako da znamo da nije on nijedan od te dvojice.

No, mene ne sablažnjava činjenica da moćnici vladaju, da im je Vučić privremeno rešenje, i da ih boli uvo kako mi na to gledamo. Ne sablažnjava me ni izbor sredstava u „otkrićima“ nečeg što je davno poznato (svedočenje Ulemeka). Sablažnjavaju me pojedinci i institucije koji preuzimaju deo odgovornosti nad činjenicom da se u Srbiji i dalje šiju samo careva nova odela. A Car, kao onaj Radovićev Kralj Puša, avaj, usamljen sedi na obali morskoj i cmizdri zadivljen sobom. Samo, nije zadovoljan jačinom ovacija. Ni pitanjima novinara. Pa, onda: Živeo Kralj Puša, najusamljeniji heroj pod zvezdama!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari