Parola „jedan za sve, svi za jednoga“ je, izgleda, opet in. Pod uslovom da je ikada i bila out. Stepen, naime, poistovećivanja pojedinca i naroda polako prelazi u grotesku koja lako može da završi i u još crnjem žanru. Uvek to tako biva kada se neke stvari pomešaju..

Hajde da se prisetimo samo letošnjih personalno-kolektivnih identifikacija. Najpre je Novak – kako to polupismeni a napaljeni novinari formulišu – „pokorio svet“, pa smo svi, hteli ne hteli, primili injekciju optimizma. Potom je neka „komičarka“ Čelsi, kakvih inače i ovde ima na pretek, oplela po Srbiji, što je izazvalo konsternaciju ravnu onoj koja bi nastala da je te gluposti izgovorio Lično Ban Ki Mun. Onda nas je popečitelj vojni, takođe konsterniran, podsetio da su neki počivši američki građani bili Srbi poreklom. Ja tu nikakvu poentu nisam video. Ali sam se prisetio SFRJota u kome se robijalo zbog viceva, a SFRJot upropastiše isti oni koji su zbog viceva sudili ljudima. I ženama. Rodna ravnopravnost iznad svega.

Utom onaj Brejvik napravi pokolj u Oslu, pa se pročulo da je prosrpski nastrojen i da je citirao neke ovdašnje „teoretičare“. Stepen nacionalne borbene gotovosti odmah je podignut na najviši nivo. Hipersenzitivne duše su se zabrinule da ljaga norveškog masakra ne padne na našu nevinu dušu. Mada se niko nije potrudio da ičim potkrepi strašnu bojazan. Pisanje antiglobalizacijskih, antimarksističkih i islamofobnih traktata, kao i citiranje srodnih „umova“, nigde u Evropi nije krivično delo. Osim toga, Brejvik je u svojoj parafilozofskoj papazjaniji citirao i alu i vranu. Niko se zbog toga nije naročito uzbudio. Ali svi su se zgrozili nad njegovim ČINOM. Za REČ mu ionako neće suditi.

Stvar se dodatno iskomplikovala kada se pojavila vest da je monstruozni ubica sa ostrva Čepel, onaj što je ljude zakopavao žive, u stvari Srbin. Vest je, na sreću po nacionalno zdravlje, ubrzo demantovana i duhovi su se smirili. Mada nisam sasvim siguran da su se smirili. Ovde se uvrežilo sumanuto mišljenje da pojedinac može i spasiti (Đoković) i osramotiti (Čelsi i inoverni čepelski ubica) naciju, što nije dobro za budućnost nacije. A ni pojedinaca. Gde nestade ono lepo dostignuće zapadne civilizacije – koje i kod nas bilo uhvatilo korena – saglasno kome svaki pojedinac snosi isključivu odgovornost za svoja nedela čija, pak, sramota, bar javna, ne pada ni na članove najuže porodice, kamoli na naciju i državu. Šta, dođavola, sve da je čepelski umoritelj i bio Srbin? Šta vi, ja ili bilo ko drugi ima veze sa tim? Zločinca na robiju i mirna Bačka. Konačno, ne morate ići čak u Mađarsku, na adu Čepel. Koga interesuje, može otići na Adu Ciganliju na kojoj su se događale podjednako jezivi, samo masovniji zločini. Ali, kanda su naši. Interni. Tamo su, naime, i zločinci i žrtve bili Srbi. A pritom se to nije pročulo u svetu. Ili svet za to nije bilo briga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari