Babe u mom selu su govorile da na Ognjenu Mariju ne treba ni konac provući kroz iglu, a kamoli nešto drugo raditi. Te babe nisu doživele, bar ne svih dvanaest godina Dinkićevog NEP-a (nove ekonomske politike), a i da jesu, ne znam kako bi reagovale na Dačićevu odluku da baš na Ognjenu Mariju istera Mlađu i njegov URS iz Vlade Srbije.

To više govori o Dačićevim marketinškim guruima, ako ih ima. Nepotrebne koincidencije sa „crvenim slovima“ treba izbegavati. Jer se tek kasnije pokažu kao fatalna greška, ma koliko danas niko sem mene ne obraćao pažnju na to.

Sutra, budu li Dačić i SPS doživeli neku vrstu ursovske sudbine ostrakizma, te se ovaj zaista vešt manevar pokaže kao Pirova pobeda, očas posla će se neko setiti da kaže: „Pa, tako im i treba, kad su crveni Mlađu na crveno slovo isterivali“. Mlađa je upravo kontra razmišljao. I koristio primerena „crvena slova“. Zato je i ostao toliko dugo na vlasti u kontinuitetu. On i njegov G17, tada nevladina organizacija (ali zaista ekspertska, ne kalanovićevska), bili su inspiratori i organizatori prvog velikog antimiloševićevskog mitinga posle NATO bombardovanja u Beogradu. Taj (masovni) miting Dinkić je zakazao baš na Preobraženje avgusta 1999. Simbolički, to je bilo jako pametno i po Miloševićev režim neprijatno. Doduše, taj miting je više ostao u sećanju po onome „Zovi ga Spasoje!“. Sećate se valjda tog teatra, dragi čitaoci.

Nemam nameru da marketinški popujem, ali možda je Preobraženje (evo ga tu pred vratima), bio bolji termin za glavne hitove rekonstrukcije. Jer kako one pomenute babe iz mog sela kažu, na Preobraženje se okrene i kamen u vodi, a neće targetirani ministri. I što je još jako bitno – posle Preobraženja sezona kupanja u rekama je završena. Mislim, kako babe smatraju. Pametnom dovoljno. Simbolički, naravno.

Već sam pre dve nedelje, istina malo alegorijski, skrenuo pažnju na šta će se rekonstrukcija izroditi. Da se izgleda dogodila neka interna proslava Vlade, da su tu bili i Dačić i Vučić, ali da Dinkića nije bilo. Priča se da je čak i Ceca bila. Neko je video i Željka Mitrovića. Da ne idemo dalje. Ali, ne možeš ni da poveruješ u sve što čuješ. Međutim, događaji ponekad opravdaju glasine.

No, dobro. Nema izbora 23. septembra. Iako se sve bilo namestilo. I to da ta nova, ekspresno formirana, vlada lepo spakuje i kosovske novembarske izbore. Ovako je i za one tamo na Zapadu možda sigurnije. Dačić se nametnuo kao premijer. Čak i šarmirao ponekog tamo gde treba. Izgon Dinkića je Dačićeva makijavelistička bravura. Primer stila u darvinizmu. S jakim razumevanjem ko je na vrhu lanca ishrane. U ovoj igri živaca i reformi meseci su kao godine. I zato vreme do mogućih izbori na proleće deluju kao večnost. Ako ne vodi računa o „crvenim datumima“, premijer vodi računa o rejtinzima. Zna dobro gde je Vučić, a gde on. Ali, premijer ima i dobar skrining poslaničkog kluba SNS, koji se teško može rekonstruisati bez izbora, ako pretpostavljate šta hoću da kažem. Kao što i prvi potpredsednik ima skrining reformskih potencijala na celoj političkoj sceni. Uz blagu bojazan da se ponekad konsultuje sa „radioaktivnim“ volšebnicima bivših „reformskih snaga“.

Umesto trijumvirata sad imamo „dvojac“. I Dačić posetom predsedniku Nikoliću (prema kojoj je Ustav indiferentan) podseća da taj dvojac nije dvojac bez kormilara, kako je nekadašnji njegov šef zajebavao Ćosića i Panića. Ako vam je malo žao Dinkića što se na ovakav način raspalo „veliko drugarstvo“ o kome je govorio kao o želatinu Vlade, šta tek o „drugarstvu“ da kažu Mrkonjić i Obradović. Dačić je formalno skoro pa ispunio teške Vučićeve zahteve u prvom ešalonu, ali je na kraju uspeo da stvori utisak nametanja inicijative. U bar jednoj polovini dana SNS je delovao zatečeno, a naslov u medijima: „Nikolić podržao Dačića“, zazvučao je kao da Nikolić nekoga nije podržao. A taj neko nije Dinkić. Opereta.

Sad u iskušenjima opozicije Dinkić može da proveri koliko je ljude u njegovoj organizaciji držala ideja, a koliko goli interes. Plašim se da zna odgovore.

Gledajmo malo stvari i vedrije. Vučić ipak dokazuje da ostavka u ovoj zemlji može da postane stvar „opšte kulture“, ako već nekome nije stvar kućnog vaspitanja. Odlaskom Mrkonjića više niko bitan u SPS-u neće pominjati Miloševića, a odlaskom Dinkića možda konačno simbolički završavamo i sa DOS-om. Sa njihovom ekonomskom politikom koja nikada nije umela da shvati tranzicioni aksiom bivšeg predsednika Češke Vaclava Havela da je privatizacija apsurdna ako je ne prati razvoj infrastrukture.

Formiranje „Er Srbije“ je još jedno simboličko podsećanje na propuštene šanse rebrendiranja Srbije početkom devedesetih. Biće izgleda i linija iz Beograda za Banjaluku. To je priželjkivao Đinđić. Čuo sam to lično od njega u Banjaluci.

Nedavno je u Srbiji boravila delegacija investicione banke „Goldman Sach“. Da podsetimo da su njihove delegacije ovde dolazile samo tri puta: prvi put za vreme Ante Markovića, drugi put za vreme Dragoslava Avramovića i treći put za vreme Vučića. Interesantno, zar ne?

Odjeknula je Danasova ekskluziva da bi Dominik Stros Kan mogao da bude savetnik u Vladi Srbije. Ako bi bio kao Klemente bilo bi loše. Bilo bi dobro ako bi bio kao Mateus. U smislu stranih eksperata u Srbiji. Inače, koliko se sećam, prvog stranog eksperta u SFRJ doveo je, nećete verovati, nogometni klub Hajduk iz Splita. Njega je od sezone 1987/88. trenirao Bugarin Ivan Vucov. Mnogo kasnije na klupu „bilih“ seo je još jedan Bugarin – Krasimir Balakov.

Od mračnog Šešeljevog vojvode na kraju će od Nikolića ispasti „simpatični i dobroćudni Srbijanac“. Neće ga baš deca po Sarajevu i Zagrebu zvati „čika Toma“, kao što je Staljin za englesku decu tokom onog rata bio „čika Džo“, ali ovo je sve više primer retko uspešne pozitivne promene imidža za godinu dana.

Ljubinko Drulović sa omladincima – „litvancima“ vraća veru u srpski fudbal. Ne zaboravimo da je Ljubinko bio kapiten onoj klinačkoj reprezentaciji gde su bili Boban, Prosinečki, Jugović… Kad su oni bili prvaci sveta u Čileu 1987, Ljubinko je morao u vojsku. On je bio kapiten te reprezentacije kao fudbaler „Zlatara“ iz Nove Varoši. Kakav je samo to talenat bio kad je stigao u Slobodu iz Užica. Onda u Rad, pa u Portugal. Na šoferšajbni „Raketinog“ autobusa koji je vozio njegov otac klatila se zmaj-maskota Portoa. Mogu li Vučić i Dačić biti kao Drulović i Savo Milošević u Pragu 1997. protiv Češke (2:1 za SRJ)? U vreme kad još nismo bili svesni koliko je Santrač veliki trener.

Opozicija je nemoćni posmatrač rekonstrukcije.

Pita me jedna devojčica ovih dana: „Čika Zoki, a gde je Čeda?“

Seko, Čeda je postao džedaj i sad se zove Cedonir Chadda!

Neka sila bude s njim!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari