Može li Vlada Aleksandra Vučića da tretira bar upola čvrsto advokate, kao što je Vlada Margaret Tačer tretirala velške rudare? I sada u Srbiji, kao onomad u Britaniji, postoji teza o „unutrašnjem neprijatelju“. Naravno, uz bizarne srpske dorade.

Da bi, recimo, koalicija advokata i taksista bila jača u podrivanju Vučićevog režima nego na primer hipotetička „narodna sloga“ Bojana Pajtića i Sande Rašković Ivić (valjda su to dve glavne opozicione partije). Može li se još, i po koju cenu, braniti ministar pravde Selaković? Ako znamo da se u par politički intimnih trenutaka Vučić poveravao da su mu dva najbolja ministra Krstić i Selaković, onda bi bilo malo neobično da oba najbolja ministra izgubi tako brzo. Na proslavi povodom šest godina SNS, precizne analitične oči su brzo registrovale da Selakovića nema iza vođe.

Ako je taj vođa apsolvirao demoralisanje formalne opozicije (političke partije), izgleda da nije one „strukovne“. Advokati su njeno jako krilo. I neko će pomisliti dobra armatura za sinergiju – pravljenje „neprincipijelne koalicije“ gledano iz perspektive Vučićevih dušebrižnika. Ako su ti isti advokati uspeli da „ispregovaraju“ ranije sa Homenom i Snežanom Malović (ej, porezi su bili u pitanju), ostaje malo zbunjujuće kako sad ne mogu da „ispregovaraju“. Ako se neko i „setio“ advokata (i više nego što su se oni osetili ugroženima), problem je, sinergije što se tiče za vruću političku jesen, što advokati teško mogu da izazovu „socijalnu solidarnost“. Prednost je što Vučić ne ume njima da se obrati kao što ume radnicima u Boru i Priboju. Lakše bi izgleda Vučiću bilo da uvede PDV Crkvi nego što Selaković može notare da odbrani od advokata, kamoli da im neko uvede fiskalne kase.

Pre nekoliko nedelja na ovom mestu sam napisao da očekujem rekonstrukciju Vlade dogodine u martu. Sad mi neki to prebacuju, jer su negde pročitali da će Vučić već u januaru da „ocenjuje ministre“. Da ste me pažljivije čitali napisao sam da kad bi postojale kvote, ja bih se samo kladio na mart. I pored ovog januara koji je počeo da figurira, ja i dalje tipujem na mart. Suština je u tome da je svejedno da li je januar ili mart. Rekonstrukcije vlade nisu izraz njene krize, već metod tehnologije vlasti. I otuda su one permanentne. I uvek zahtevaju izvesnu imaginaciju. Ko bi mogao da zameni Velimira Ilića? Pa zar Dragan Jovanović, prvi čovek Topole nije iz Nove Srbije, zar nije mlad i uspešan? Vidite kako se razmišlja u finesama. U naprednjačkim obaveštenim zonama, gde to što je Radomir Nikolić postao gradonačelnik Kragujevca komentarišu „ispunio maminu želju“, a za Jorgovanku čak tvrde da je „sad svesna da ide“ (valjda u diplomatiju, a gde bi?). Oči su uprte i u borbu za prevlast u beogradskom naprednjačkom taboru između Nebojše Stefanovića i Aleksandra Jovičića. Oni skloniji cinizmu kažu da je „šef podržao obojicu“. Inače, možda ste primetili da SNS ne sprovodi stranačke izbore. Uglavnom se po lokalnim odborima vlada na nivou poverenika. Ima ih i po troje na pojedinim toponimima. Zašto? Zato što se drži tenzija. Šta bi radili oni koji izgube. Koliko potencijalnih Cvijana tu čuči? Koliko njih bi se setilo da su „liberali“, pa bi rekli „dosta je bilo“ i možda čak otišli kod Radulovića. Pole šest godina SNS i dalje funkcioniše kao neka vrsta „socijalističkog saveza“ (s koca i konopca). Ali, „ako se profilišemo, onda mi nismo mi“, kažu mi isti oni koji vole cinizam.

Kako vreme odmiče i vladajuća koalicija postaje na momente sve bizarnija. Ako se prepucavanja između SNS i SPS (u poslednje vreme uglavnom ponižavanja SPS) mogu i amortizovati „strateškom dubinom“ koalicije bez potpisanog koalicionog sporazuma, onda nadgornjavanja na liniji SPO – Pokret socijalista zaista jesu izraz poražavajućeg obesmišljavanja ideje o potrebi koalicionog partnerstva i samog višepartizma.

Primetili ste da se DSS raspada kao DS. Kao još jedan dokaz da se Srbi izgleda nisu snašli sa višepartizmom. S tom razlikom da je DS strana programski očerupana od Vučića, dok desnica još može da se zamajava sa sholastičkim temama neutralnost ili suverenizam.

Pa koliki će dugačak biti taj izborni listić koji se bude štampao u „Službenom glasniku“ ako sve ovo što se iznedrilo, uključujući i Sandulovićeve republikance, sutra krene na izbore. Dobro, neki od onih koji su se mučno razišli napraviće koaliciju jer „imaju slične programe“, ali opet će to biti previše. Bedu opozicije nemojte meriti prema Vučiću, već prema gibanjima u „strukovnim“ udruženjima. Ona trenutno jesu jača pretnja po režim od partija ali i jedini put za ozdravljenje višepartizma. Partije će morati da nauče da moraju nekoga da predstavljaju u socijalnim slojevima. I premijer je negde zatepao, a Bane i Ljuba su Čanak i Orbović.

Vučić uspesima spoljne politike kompenzuje nedostatke unutrašnje. I afera sa plagiranim doktoratima pokazala je da glavna opozicija nije u političkim partijama. Napad je bio osmišljen i efikasan. Našla se slaba i teško odbranjiva tačka – doktorati; kao kad znate da neki političar voli da saleće žene pa ga napadnete tu jer je to slaba tačka, a cilj vam je sasvim drugi.

London je ekspresno potisnuo Berlin iz epicentra srpske politike. Onom ko mu je pametno predložio da ode u Londonsku školu ekonomije, nije Vučić bezveze ranije udelio komplimente dok ovaj još nije bio toliko blizu njega. Mudro je, i vrlo hrabro, odlučiti se da održiš predavanje na univerzitetu sa kojeg su potekle možda i najozbiljnije optužbe i kritike na vlast u poslednje dve godine. Onaj ko ima ambiciju da ostavi utisak na LSE-ju, univerzitetu koji je dao 16 nobelovaca i preko 30 aktuelnih šefova država ili vlada, ima ambiciju da pridobije podršku intelektualne elite. Nema dobre vladavine bez podrške intelektualaca. Nema ni vladavine samo sa njihovom podrškom. Vučić je prvo probao da se dopadne građanskim intelektualcima. Nije da nije bilo dometa, ali generalno išlo je traljavo. Desni intelektualci oko SNS izvorno su pre Tomini ortaci. U jednom trenutku Vučić kao da se naljutio na građansku Srbiju i digao ruke od koncepta SNS kao velike LDP. Desni intelektualci odnos svode više na očinske savete da premijer „ne izgubi dušu“ i ne izneveri Rusiju. London bi mogao biti početak promišljenijeg Vučićevog odnosa sa intelektualnom elitom, suštinski suprotnog od onog trapavog očijukanja bivšeg radikala i svežih belih listića – odnosa iz kog su i on i oni (one) izašli ljuti. Sem onih malobrojnih i veštijih koji su se ipak dočepali nečega. Da li znate da je i Tim Džuda pozitivno ocenio nastup na LSE? Ako vam to uopšte nešto znači.

Sandulović? Upućeni mi kažu i da je to ogroman propust ambasade koja je morala da proveri spisak prisutnih koji su trebovali karte. Nije im palo na pamet. Kažu da je Vučić „popizdeo i svašta im rekao“. Premijer se sastao sa Borisom Džonsonom, najverovatnije sledećim premijerom, aktuelnim gradonačelnikom Londona.

Povodom 50 godina od smrti Vinstona Čerčila, Boris Džonson istražuje šta je „Čerčil faktor“. Iako priznaje da nije pravi istoričar i da sigurno postoje mnogo bolji prikazi Čerčilovog života, Džonson se upušta u pisanje knjige, u želji da oda poštu najvećem britanskom i jednom od najvećih svetskih državnika, ali i da ponudi odgovor na pitanje koje osobine čine velikog vođu.

Mediji u Britaniji navode da je ovo delo Borisa Džonsona puno podsvesnih poruka, koje sve vode do jednog, glavnog pitanja – ko bi danas mogao da bude lider koji će u sebi nositi taj Čerčilov faktor? Ko je sposoban da kreira istoriju?

Džonson opisuje Čerčila kao nekog ko je poznat po svojoj mudrosti, hrabrosti, izuzetnoj elokvenciji, ali i neverovatnoj kontroverznosti i dubokoj ljudskosti. To su sve osobine koje Boris, kako ga građani Londona jednostavno zovu, voli da misli da i on poseduje. Za Čerčila kaže da je bio nepopravljivo politički nekorektan, ali je istovremeno bio pionir zdravstvenog sistema, sistema obrazovanja, socijalne zaštite.

Boris se sigurno nada da će, kako to i kaže podnaslov knjige, biti u prilici da iz Dauning ulice br. 10 utiče na britansku istoriju.

Srpska kafanska politika o Englezima i Čerčilu nema visoko mišljenje. Obično se govori da su nam „spakovali 27. mart“, „uvalili komunizam“, da nas „uvek zajebu“ i tako to. Ali, ja sam od hrvatskih desničara čuo: „Ma dok je vama Srbima Engleza, nemoj da se sekirate.“ I u Sarajevu nekako osećaju „bliskost Beograda i Londona“ (da, da, i u poslednjem ratu). Pa zar Srbija i Britanija nisu bile saveznice u dva svetska rata, diplomatske odnose smo uspostavili 1837. Naša intelektualna elita bila je u Londonu. Možda je Vučiću zaista nedostajao jedan Desimir Tošić kao mentor. Na veze dve zemlje nas podseća i britanski ambasador Denis Kif. I Danas objavljuje serijal o britanskim bolničarkama u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata. Treba razvijati i popravljati te odnose.

I uvek slušati The Clash i London Calling!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari