Hajde za trenutak da se vratimo na ovogodišnje Sretenje. Praznično jutro, Srbija kao da je našla pravu meru proslave ovog važnog datuma. Kao i da se narod navikava na Sretenje, pa u anketama građani sve manje promašuju na pitanje šta mi tog dana proslavljamo.

 Usudio bih se čak reći da je Sretenje uspelo da zaseni 29. novembar, koji ipak još budi osećaje, kao kod čoveka kome je amputirana noga, ali on je ipak oseća. Ili je to možda samo jugonostalgija. Kao i ovo što ću vam sad ispričati:

Dakle, Sretenje. Jutarnji program na RTS. Šarmantni voditelji – Irina i Milan, a gosti članovi zagrebačkog benda Parni valjak. Tu su i Aki Rahimovski i Husein Hasanefendić – jedan od najdugovečnijih eks-YU estradnih tandema. Prethodno veče su imali uspešan koncert u Kragujevcu. Možda i zato deluju mamurno da im reči čupaš kleštima. Najavljuju ovaj večerašnji – osmomartovski – koncert u Areni koju su već overili. A ja se setim 1983. godine kada su Aki i Hus nakon albuma „Glavnom ulicom“ takođe došli u goste na tadašnju TV Beograd, samo u „Nedeljno popodne“. Onda su nosili crna odela, bele košulje i uske crne kravate. I imali šiške i repiće. Ličili su na momke koji su stajali iza Debore Hari u tada novotalasnom kvazi pank bendu Blondi. Toliko su bila bliska ta dva medijska događaja, sad na Sretenje i davne 1983, kao da nije prošlo trideset godina. Kao da između ništa nije stalo sem novih pesama Parnog valjka.

Naravno da danas ima i tezgaroških momenata, ali emocije niko ne može da ospori. Da je čovek upao u dugu komu 1983. i probudio se na Sretenje, samo bi to osetio – emocije. Ali, eto, sve je ipak tako nadrealno i pomalo bizarno. Da čovek prosto ne poveruje da je Parni valjak iz zemlje koja se pred Međunarodnim sudom pravde tuži sa Srbijom za genocid. I to se tuži dok Valjak nastupa u Areni, a isto veče Doris Dragović i Nina Badrić u Novom Sadu.

Srpsko-hrvatske odnose je najbolje prihvati u njihovim složenim protivurečnostima. Sve sa paljenjem zastava. Ne onih iz istoimene PV pesme. I možda je tako najbolje. Jer kao što s obe strane ima dece zatrovane mržnjom, a da pritom mali Srbin u životu nije video uživo Hrvata i obratno, tako ima i mladih ljudi koji vole „Nedu“ Parnog valjka, iako nemaju jugonostalgičarska iskustva tipa „mirisa borovih iglica u Makarskoj“. Ni hrvatski igrači nisu igrali u Montevideu, ali Bjelogrlić „kuži stvari“ i to se u Hrvatskoj prepoznaje.

Da ne zaboravim: Prvi album Parnog valjka „Dođite na show“ objavljen je pod etiketom PGP RTB. Valjak je uvek imao neku prefinjenu liriku, ponekad na granici patetike, ali bilo je tu i angažovanosti. Neuporedivo manje nego kod Azre, ali je ipak bilo. Ako vas ne mrzi, preslušajte, na primer, „Ulične tuče“ iz 1979. godine: „Parole, parole bez pokrića… Vukovi i ovce – pokvarena roba! Kultura dotirana, zabava negirana… Zvijezde su izgleda u disonanci. Nekad prijatelji – sada znanci. Blago budalama, la la la la…“ Funkcioniše, zar ne?

Ajmo još malo da budemo nostalgični: Slike iz Barija po patini podsećaju na ove Zvezdine protiv Ferencvaroša iz 1975, a slike Devetog marta na one šezdesetosmaške. Da je bilo sreće taj datum, pošto pada dan nakon Dana žena, mogao je biti i srpska „revolucija karanfila“ (demokratska naravno), kao deo istočnoevropskog pazla rušenja komunizma. Tačnije, to je jedina prava srpska kontrarevolucija – da upotrebimo termin kojim su osamdesetih čašćavani albanski „marksisti i lenjinisti“ – iredentisti. Znači, raskid i s titoizmom ali i pokušaj obračuna sa Miloševićevom konzervativnom nacional-birokratskom restauracijom koja se, apsurda li, učvrstila u „antibirokratskoj revoluciji“.

Ajmo sad na izbore. Ali sa malo apstrahovanja i sociološke imaginacije. Imao sam ovlaš uvid u jedno tajnovito ali metodološki lucidno istraživanje sa pikantnim rezultatima, a koje analizira odnos partije i lidera: Možda ne verujete, ali SNS je bez Vučića negde oko cenzusa. DS je skoro tri puta jača bez Đilasa, a Koštunica i Dačić su tu po rejtingu negde sa svojim partijama. Pametnom dovoljno. Boris nije meren jer mu je partija mlada. Ali, specijalnim ratom sa rejtinzima naprednjaci kao da se trude da ga dovoljno dignu. Na Borisu je da na izborima opravda ukazano poverenje. I ta mi istraživanja sa visokim Borisom i niskim Draganom kao slučajno neko doturi, ali sa naznakom „ne navodi izvor“.

Uprkos čudnoj naprednjačkoj brizi za Tadića i varljivoj marginalizaciji Dačića, ja se još nisam emotivno odrekao mogućnosti da SPS ostane koalicioni partner Vučića i posle izbora. Možda je malo cinično, mada hipotetički Ivica može sutra biti i prvi potpredsednik. Nimalo cinično je da može biti i predsednik Skupštine, a kao potpisnik Briselskog sporazuma može postati i specijalni ministar za Kosovo. A mogu ga uviđajno i razvlastiti u stranci. Sve je varljivo: Jeste se onomad Vučić izdrao na Ružića zbog onog tajkuna Đurića, ali zašto ne bi verovali da je Vučić predložio istom Ružiću da sačeka sa konvertiranom ostavkom. Istraživanja (ne ona poturena) su zanimljiva po pitanju SPS. Kandidat ove stranke za gradonačelnika Beograda, Aleksandar Antić, ima bolji rejting od koalicije SPS-PUPS-JS. Ima i liderski potencijal. On je „drugi izbor“ i biračima SNS i DS. Ako bi Bajatović ostao posle izbora na čelu Srbijagasa, zašto tek onda Antić ne bi mogao biti i dalje ministar saobraćaja. U suštini, SPS je i dalje „najjeftiniji“ koalicioni partner za SNS, a ukoliko promena ustava ne bude prioritet u naredne dve godine, možda Vučićeva vladajuća koalicija i neće biti toliko široka kao što se neki sad nadaju. Uostalom, ako zatreba, Boris i Čedomir se lako nekom novom rekonstrukcijom mogu instalirati u vlast. A nade im neće sigurno ponestati bude li Vučić i dalje dovoljno dvosmislen.

Ta bi rekonstrukcija valjda bila ozbiljnija od one prethodne koja se polako pretvara u teško zamajavanje. Mislim, ako se posle Radulovićeve bizarne disidentske sudbine, i Ivan Tasovac vrati u Filharmoniju. Znači, Tasovac ispade samo neka „fora“ Dačićevih spin doktora, probao – ne ide, a kulturu ko šiša. Pa ni Vučić je nešto ne pominje u kampanji. Što bi onda i drugi. Ministri poljoprivrede i prosvete od rekonstrukcije još nisu došli ni do nivoa prepoznatljivosti. Jedino se Krstić sa izgledom i mirnoćom šiitskog teologa drži u izvesnoj mistifikaciji. Ako je samo zbog njega (ajde i Vanje), cena za ono iznurivanje javnosti i koalicionih partnera je velika.

Šta vam znači šifra BB? Može biti i Boris Bizetić, može biti i skraćenica za nadaleko čuvenu bajinobaštansku rakiju klekovaču. A može da znači i Bačević-Bajatović, odnosno da je to (da ostanu gde su) „ruski uslov“ za raspisivanje ovih vanrednih izbora. A možda je to sve i čaršijsko bulažnjenje.

Ni ja, kao ni Vučić ne verujem u ukrajinski scenario u Srbiji. Valjda smo malo sazreli. Ne znam da li je Vučića neko sa Zapada pitao da se izjasni, ali on se dobro snašao u Boru povodom Ukrajine: „Mi se uvek zalažemo za poštovanje načela međunarodnog prava… Kad se slonovi tuku, obično miševi stradaju…“- izjavio je Vučić prilikom obilaska rudarskog basena Bor. Pametno. Sećam se kad sam sa Đinđićem bio u Banjaluci onog dana kad je Bagzi ujutro na putu ka Surčinu probao atentat. To je bilo vreme pred napad na Irak, pa su Amerikanci tražili da se države plebiscitarno izjasne. Jedan zapadni novinar je pitao Đinđića u Banskim dvorima, šta Srbija misli, a Đinđić je otprilike rekao da je Srbija toliko izmučeno društvo sa ogromnim problemima i teškim nasleđem, pa bi bilo zaista preambiciozno tražiti da se takva Srbija izjašnjava o tako krupnim pitanjima. Otuda je Vučić u Boru zazvučao „đinđićevski“. Iako ga neki optužuju za „putinizaciju Srbije“.

Hajde da završimo tekst sa jednom pesmom Parnog valjka: „Ma pusti nek traje, sve dok traje dobro je…“ A vi vidite, dragi čitaoci, u kom smislu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari