U prošli utorak krenuo sam u Gornji Milanovac i Takova da se konsultujem sa srpskim domaćinima kako da Danas najbolje obeleži veliki jubilej – 200 godina od Drugog srpskog ustanka. Pre polaska upalim TV, šaltajući kanale dođem do jutarnjeg Pinka, kad kod Jovane sede Milorad Vučelić (Partizan) i Nebojša Čović (Crvena Zvezda), braneći se i istovremeno napadajući „Reporter“ (Brankica Stanković, Irena Stević, TV B92), emisiju koja je veče pre, prema njihovim navodima, probala da kriminalizuje dva nekada velika srpska kluba. I to prema starim matricama, kao što se prema starim matricama sve uskoro pretvorilo u novu hajku na Brankicu Stanković. I dobro, odslušam ja to, krenem na put radujući se i susretu sa Ljubom čija je rakija iz Brđana sigurno jedna od najboljih koje sam probao. Uveče se vratim, i opet šaltajući ekrane dođem do Pinka.

Na njemu neka nova turska serija sa nekom njihovom misicom. Setim se jednog mog rođaka koji je igrao u moćnom Kulturno-umetničkom društvu Valjaonice bakra i aluminijuma „Slobodan Penezić Krcun“ iz Sevojna, i koji je mislio da su Turkinje žene sa brkovima i nedepiliranim nogama. Sve dok nije otišao u Nemačku na prestižnu folklornu smotru i kad se vratio prosvetljeno rekao da su Turkinje bile najlepše. Ali, nije to bitno. U uglu ekrana tokom serije vidim piše „sledi Teška reč“. Kako, kad je bila veče pre? Onda, pomislim da je repriza, pa 'ajde taman da pogledam jer sam propustio onu u ponedeljak. I „Teška reč“ stvarno počinje posle Turaka, kad ono opet Vučelić i Čović. Grešna mi duša, pomislim da Ljubo možda nije unapređivao onu rakiju. Nikad do sada njen kvalitet nije prelazio u tripozne zone. Malo se zbunim, ali to su opet stvarno ova dvojica. Jutros kod Jovane, večeras kod Dragana.

I ponovo sve odslušam, sve uvereniji u moju staru tezu da je pitanje Zvezde i Partizana dubinski ontološko pitanje. Tek posle sportsko, kriminogeno, huligansko, političko…. Jednostavno, ova dva kluba (mislim na fudbal prvenstveno) su napravljena u komunističkoj Jugoslaviji i životno su bila povezana za veliku zemlju i veliku ligu. Čak je i kao „simbol srpstva“ Zvezda to mogla da bude samo u toj ligi i takvoj zemlji. A da to ima nekog smisla. Vojislav Šešelj je svojevremeno imao racionalan predlog – da Zvezda promeni ime u Beli orlovi, a Partizan u Četnik. Tako bi se usaglasila politika navijanja i ime kluba. Em, što bi se sačuvale slavne tradicije i imena konzervirala za neka bolja vremena. Dobro, verovatno bi bilo otpora kao kad je Tuđman Dinamo preimenovao u Kroaciju. Ovako se ušlo u šizofreniju; „najsrpskije“ institucije najžilavije brane izopačeni kardeljizam. Zvezda i Partizan su tržišno nebitni, i u evropskim okvirima nekonkurentni. U košarci je stvar donekle bolja nego u fudbalu jer ipak funkcioniše neka regionalna liga. Iako premijer otvoreno i malkice ironično kaže da nema snage za sređivanje stanja u dva fudbalska kluba (za železaru u Smederevu ima snage jer nema toliko navijača), njihova najavljena privatizacija biće simbolilčki kraj tranzicije u Srbiji. To je valjda i glavni i zadatak Vučićeve Vlade – da proglasi kraj tranzicije. Ali, čak i sa uspešnom privatizacijom teško da bi se u slučaju ova dva kluba mnogo prebacili dometi jednog Maribora. Paradoksalno, ali navijači su nacionalizmom rušili ono od čega im je zavisila snaga kluba – veliku zemlju i ligu. Već godinama mogu da se, sa petokrakama na grbovima, posvete negovanju ćirilice, ali nema velikih rezultata. Ako zaista žele iskreno samoupravljanje, a ne ovo mutirano, onda bi navijači mogli da ponovo pronađu levičarsku suštinu – da promovišu „srpsku Sirizu“ na tribinama. Da traže otpis dugova, da stanu u odbranu obespravljenih slojeva društva, da i zvanično preuzmu vlast u klubovima, i još kad bi veliki talenti hteli da igraju amaterski.

Opasna je teza da se navodnim udarima na Zvezdu i Partizan destabilizuje Srbija. Naprotiv – ovako stanje u fudbalu destabilizuje državu.

Predsednica DSS Sanda Rašković Ivić, se nakon posete Rusiji zabrinula da li će Srbija, ako ikada napravi superprecizni raketni snajper „alas“ na osnovu potpisanog sporazuma iz 2013. sa Emiratima, te rakete prodavati Ukrajincima da ubijaju Ruse. Gospođo Sanda da vas utešimo: Kad je Danas ekskluzivno objavio maketu „alasa“, jedan upućen čovek mi je rekao da ćemo je napraviti jedino ako to bude hteo da uradi Dragan Tomić u „Simpu“. Od drveta naravno, i da proizvodnja te makete oživi drvnu industriju na jugu Srbije. Ali, zna li predsednica DSS koliko se metkovi srpske namenske industrije cene u svetu, i kome ih sve prodajemo i ko sve od njih može da pogine?

U ekskluzivnom intervjuu Danasu komandant Združenih snaga NATO sa sedištem u Napulju admiral Mark Ferguson, izjavio je da poštuje vojnu neutralnost Srbije. Pa zar to nismo hteli? Još samo i da Šojgu tako nešto negde izjavi. Džaba ti neutralnost ako ti je ne priznaju oni na osnovu čije potencijalne konfrontacije je definišeš. Kao da smo se stidljivo obradovali na ovu vest. Kao što je diskretno propraćen i susret Gašića i Dikovića sa Fergusonom. Zar DSS ne bi trebalo da je najveselija, iako je vanparlamentarna. Pa njen bivši predsednik Koštunica je promovisao političku i vojnu neutralnost Srbije. Ili se izostanak euforije kod Sande Rašković Ivić krije u njenom insistiranju na suverenizmu umesto na neutralnosti. Ako je Koštuničina „neutralnost“ i bila eufemizam, možda ne toliko za prorusku koliko anti NATO poziciju, kod nove predsednice eufemizmi više nisu potrebni. Ona otvoreno kaže da će, ako vlast okrene leđa Rusiji, DSS tražiti vanredne parlamentarne izbore na kojima će se suočiti dva bloka – prozapadni vazalski i suverenistički-patriotski. Vrlo je opasno polarizovati društvo na ovakvim osnovama jer te „Tri karte za Holivud“ više ne bi bile tako smešne. Naprotiv. Nesvesno, DSS ovakvim izjavama srlja upravo u ono što žigoše – latentno petokolonaštvo.

Vučić je ponovo sociologizirao u autorskom tesktu „Moj odgovor njima“ (Blic). Zaključio je da su u društvenom razvoju Srba „beznadežno pomešani car Lazar i Karl Marks, nacija, vera i klasa i to sve na mitološko-epskom nivou, i iz pozicije večne žrtve“. Pomenuo je i Vebera i Lutera, zasmetala mu je paranoja, probao je da se obrati „besposlenim teoretičarima zavere“, ali se u ishitrenom pokušaju ezopovskog fingiranja Đinđića namestio s trapavom tezom kako su naprednjaci dobili mandat da budu mravi, a cvrčci su otpevali na poslednjim izborima. Pajtić nije propustio šansu i odgovorio mu je u Blicu. Kad sam davnih dana, dok je Đinđić vodio DS, s Dejanom – jednim od danas najboljih beogradskih nefrologa, gledao i slušao Tomislava Čolovića na „Čobanskim danima“ na brdu Gradu kod Kosjerića, nisam ni očekivao da će Toma biti odgovor jednog lidera DS na Vučićevo veberijanstvo, koje tek tada nisam planirao. Tada, na Gradu, Toma Čolović je bio sav u belom. Onako mršav sedeo je u stolici koju su postavili na sto. Pijuckao je špricer, atmosfera je bila fantastična. U žaru improvizacije dodao i novu strofu: „Mravinjak u visokoj travi, on bi da se ženi al' ne daju mravi“. Taj On bio je naravno „Mali mrav“, jedan od najvećih folk hitova osamdesetih i zvučni zaštitni znak „Top liste nadrealista“.

Toma Čolović je otišao 2008. s ovog sveta. Pravi ljubitelji narodne muzike zapamtili su ga kao velikog i autentičnog pevača. Rođeni je Kraljevčanin. Iako je na prvu loptu „Mali mrav“, sa erotskim aluzijama livadske sanjivosti, efektno parodiranje Vučićeve metafore o vrednim naprednjačkim mravima, Bojan Pajtić ili onaj ko mu je napisao tekst, treba da zna da „Mali mrav“ jeste malo i zajebantska pesma, ali i to da taj mali mrav uopšte nije neradan, naprotiv. Poređenje sa cvrčcima iz dnevničkih beležaka Mire Marković je donekle bilo politički uspešnije.

Tomislav Čolović je kao neka vrsta sinteze Tomislava Nikolića i Ivana Čolovića. Neka vrsta antropološkog skenera ovdašnjeg senzibiliteta. Ako baš hoćete da sociologizirate na našem stanju stvari indikativan je naslov jedne druge Čolovićeve pesme – „Crn je gavran, a ja crnji“ (prošao sam put najcrnji).

Pajtić je u tekstu-odgovoru primetio „kao da nije Bler bio u Srbiji da bi mu Vučić oprostio bombardovanje, nego još gore; Bler je bio u stanju da bi on Vučiću oprostio što se tom bombardovanju protivio“. Za nijansu to je bilo malo manje pakosno nego kad je Dragan Đilas komentarisao dolazak bivšeg gradonačelnika Njujorka Đulijanija kod Vučića u kampanji, jer i on je podržavao NATO bombardovanje. I Aleksandar Popović je juče potpisao jedno „julovsko“ (patriotsko) saopštenje reagujući na obnovljenje sumnje u umešanost funkcionera u paljenje ambasada tokom onom manipulativnog mitinga protiv samoproglašenja kosovske nezavisnosti. I Vučić kad kuka na paranoju, mora da zna da je njegovi i on takođe generišu stalnim pričama o „centrima moći“ i raznim neprincipijelnim koalicijama.

Toni Bler je dogovarao u Beogradu i detalje za sprovođenje programa „deliveri junit“ koji je patentirao dok je bio britanski premijer, a koji je prodao u nekoliko zemalja. Prema jednoj teoriji, “deliveri junit“ je prelazak rada Vlade na projektni model i to je suštinska rekonstrukcija kojoj će se posle prilagoditi personalna rešenja.

Sećate li se onih veselih naprednjaka iz unutrašnjosti koji su krenuli na miting, pa se zbunili na pokretnim stepenicama u podzemnom prolazu na beogradskim Terazijama. Stepenice išle odozgo na dole, a oni krenuli odozdo na gore, pa tapkali u mestu. Ma koliko oni bili na Vi sa “deliveri junitom“, njihova pozicija na pokretnim stepenicama je metafora onoga što bi premijer valjda morao da reši sa tim “deliveri junitom“.

U istom danu intervju Politici dali su Nele Karajlić i Vuk Drašković. Kad pročitate jedan i drugi, imate utisak da je Nele napisao „Ruskog konzula“, a da je Vuk pevao u „Zabranjenom pušenju“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari