„Oj, golube, moj golube, ne padaj mi na maline…“. Ne zna se kad je ova milozvučna, u Srbiji toliko poznata i pevana pesma nastala, ali dugo traje. Njene reči znaju čak i deca u kolevci i, naravno, ptice na grani. Čini se, svi osim članova Vlade.



Istina je da je ovih dana na pleća Vlade navaljen golem teret nacionalnih neprilika. Istina je da ovih dana valja vaditi vrelo kestenje iz vatre dole, u Južnoj Srbiji (Kosmet), otetoj i okupiranoj. Istina je da je ovo vreme teške nacionalne glavobolje i grozne mučnine.


Ali bojim se da, zbog prekomernog mozganja u igri mačke i miša sa Hašimom Lučanom, Bajramom Bagzijem Zigelom i mamom Kejt Tahiri, naša Vlada polako prestaje da razmišlja o drugim mnogobrojnim problemima koji su Srbiju pritisli. Izgleda da se, poput lenje i mrzovoljne spremačice u hotelu koji nije prošao postupak kategorizacije, Vlada tim problemima samo ovlaš bavi, vispreno ih trpajući pod tepih dobrano načet moljcima. Koja akcija „sređivanja stana“ može biti analgetski uspešna sve dok ona guka đubreta ispod tepiha ne postane tako velika da se sama od sebe rasprsne na sve strane i sve zagadi.

Već sam lepo zašao u drugo poluvreme ljudskog veka i, otkad pamtim, naslušao sam se fanfaronskih trubljenja o tome kako je Srbija, ipak, na sreću, poljoprivredna zemlja, kako nam je poljoprivreda najveća šansa, kako ćemo njome da pokorimo Evropu, Ameriku i Meksiko, samo da nas suša ne omete. Naslušao sam se Andersenovih i bajki braće Grim o tome da će nam poljoprivreda biti čvrst oslonac na kome će stabilno stajati naše rahitične i klecave državne noge. Naslušao sam se, velim.

Nisam poljoprivrednik. Nemam neka velika prava da o poljoprivredi govorim kad je jedini moj doprinos ovoj privrednoj grani nastao pre dobrih trideset i pet godina, kada sam jedno ćoše njive Milića (koja je sad eksproprisana zbog legendarnog koridora X) svojski nađubrio dok je moj sedamdesetpetogodišnji deda Milorad domaćinski obrađivao našu, kako je govorio, majku-hraniteljku. Ali sam građanin Srbije koji, pre no što postane savestan građanin Evrope, mora da se hrani, da pije vodu, da živi. I kome će to biti kudikamo teže nego sada (a i sad, bogami, nije nimalo lako) ako i ovo malo poljoprivrede što je ostalo strovalimo u jarak i barapski zapišamo.

Od poljoprivrede nam nije ostalo gotovo ništa. Pšenica se davi u tuberkuloznom kašlju. Kukuruz anemičan. Šećerna repa na insulinu zbog šećerne bolesti. Šljiva na izdisaju, paprika na umoru, paradajz čeka transplantaciju jetre, lubenice i dinje anoreksične, breskva tahikardična. A mi, koji smo već u drugom poluvremenu, lepo pamtimo. Kako su to bili lepi i slatki plodovi naše majke-hraniteljke, skroz genetski nemodifikovani!

Do nedavno se jedino malina prkosno dobro držala. Manje zato što je to gorda princeza među voćem, više zbog rada i prkosa onih koji je gaje. I vredelo je njima, vredelo nakupcima i prekupcima, a vredelo, bogme, i državi. Ali su se onda neki mufljuzi i crnoberzijanci prisetili da će možda najbolje zaraditi ako i malinarima zgule pa skinu kožu s leđa. A ti neki, kao u Andersenovim i bajkama braće Grim, vazda imaju dobre kontakte u Vladi koja vazda nema srca da im ne učini, a kako će drugo da im učini, ona sirota, do da obori otkupnu cenu maline. Ej, žalosti.

Igrom slučaja sretao sam često malinare. Dobro sam upoznao taj svet. To je narod radan, u granicama srpskih slabosti veoma pošten, narod koji hoće da stvori i da ima, narod kome nije teško ni rano jutro pred zoru ni sunce u podne, kad najviše opeče. Narod koji može dugo da trpi ako zna da ima rad’ čega da trpi. Ali je to i narod ponosan i uspravan, narod koji ne da na sebe, koji ne trpi poniženja i zapišavanje. Koji će ustati kad se nema kud i kad dogori do nokata. Pa kom opanci, kom obojci.

Mi, već lepo zašli u drugo poluvreme, sećamo se kako smo lepo rasli na Budimkinoj zimnici, džemovima i marmeladama, na sokovima iz smederevskog Godomina, na kompotima prokupačkog Hisara, kako je teško bilo doći do čuvenog kačkavalja PIK „8. septembar“ iz Pirota. Onaj ko je pio „Denis“ kašaste sokove iz pirotskog pogona NAVIP-a (10 godina za redom osvajali zlatne medalje svih sajmova velike Jugoslavije i po neku u Evropi) u Rauhovim brljama ne pere ni noge. Ama, beše naše, što bi rek’o gazda Mitke. Ostala samo malina, pa i nju bi neko načisto da upropasti.

Draga srpska Vlado, da li je moguće da pod vašom vlašću i pod vlašću vaših cenjenih prethodnika u proteklih dvadeset godina u Srbiji desno od Drine i desno od Save i Dunava više nema ni jednog jedinog značajnog prehrambenog kombinata? Šta je, na primer, sa PIK Požarevac? Gde je Jagodinska pivara? Šta se desilo Džervinu iz Knjaževca? Dok Hrvati kao svoj brend prijavljuju ajvar, a Slovenci šljivovicu. Aman.

Ne znam jesu li vama skoro širene zenice, dragi članovi Vlade, dragi „golubi“, ali i ćoravi (kojima pripadam) i izdaleka golim okom lepo vide. Maline „jošte nisu za zobanje…“. Vlada koje se tako ne tiče jedini srpski još uvek zdrav poljoprivredni brend, zrela je za padanje. Ne, ne želim. Naprotiv. Samo primećujem. Ne kunem, daleko bilo. Samo se bojim. I ne policiju na malinare, sram vas bilo!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari