Autoput Beograd Zagreb u stvari je onaj široki put koji vodi u propast, oduvek sam to znao, a ipak sam upravo tim putem decembra 2009 krenuo u Zagreb sa zadatkom da se iste večeri samrtno dosađujem na književnoj večeri koju mi, u okviru Dana srpske kulture, beše upriličilo Srpsko kulturno društvo Prosvjeta.

Nekoliko dana pred polazak radovao sam se promeni koja će me, kako sam se nadao, trgnuti iz depresije, ali čim sam krenuo, depresija se stostruko pojačala. Nisam prešao ni dvadesetak kilometara, a već sam poželeo da se vratim i sigurno bih se vratio, samo da me nije mrzelo da se isključujem sa autoputa i da tumarajući po sremskim selima obavijenim maglom tražim uključenje za suprotni pravac, a isto tako sam dobro znao da će se u slučaju da skupim snagu i da se vratim depresija samo pojačati zbog saznanja da u opštoj klonulosti duha i tela više nisam u stanju da savladam rastojanje od tričavih četristo kilometara, ja, koji sam do pre samo nekoliko godina bez po muke savladavao stotine, pa i hiljade kilometara u jednom danu. Zakotrljao sam se pomislih, kao grudva otisnuta niz strminu i sada ću se kotrljati sve dok ne potrošim raspoloživu kinetičku energiju. Poređenje sa grudvom otisnutom niz strminu u početku mi je popravilo raspoloženje, da bi ga ubrzo pokvarilo jer sam se na sopstvenoj koži uverio da je za razliku od grudve otisnute niz strminu, koja usput povećava masu i uništava sve što joj se naiđe na putu , autoput kojim sam grabio ka Zagrebu svakim pređenim kilometrom sve više mleo, uništavao i smanjivao mene. Promena mesta boravka ništa ne menja niti šta može promeniti, oduvek sam to znao, pomislih, ali mi je to oduvek prekasno dolazio iz dupeta u glavu, tek kada bih podaleko odmakao na putu iz nekog mesta A u mesto B. Mi, ljudi, pomislih malo kasnije, nemamo mnogo izbora. Pošteno govoreći, mi postojimo samo zato što nismo ni za šta bolje. Naš manevarski prostor je uzak, ne može se on proširiti, nezgodno je što toga postajemo svesni isključivo kada nas splet okolnosti satera u gasnu komoru ili pred streljački stroj. Svet možda jeste dugačak i širok – mada bi i to trebalo preispitati – ali mi ljudi, mi smo uski, tesni, uskogrudi i bićemo sve uži, tesniji i uskogrudiji zahvaljujući težnji malih, bednih i ništavnih naroda ka egzistiranju u sprčenim, neuslovnim državama koje izazivaju klaustrofobiju i u kojima se zbog nedostatka prostora čovek ne može čestito ni okrenuti, a da ne napravi pogranični incident.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari