Baš se nešto pitam gde nam je to nestao Željko Cvijanović, kad na internetu nabasam na sajt „Novog standarda“. Novina je u elektronskom formatu umivenija i sadržajnija od papirnate varijante, a urednik ne krije ambiciju (koje možda nije ni svestan) da bi to trebalo da bude neka vrsta domaćeg Foreign Affairsa, dakle referentnog i u diplomatskom koru čitanog glasila.

Elem, pročitah nekoliko Cvijanovićevih uvodnika, a pažnju mi zadrža jedan u kome Željko tvrdi da je Srbija marionetska država čiji je suverenitet u neprestanoj opasnosti. Donekle se slažem sa Cvijanovićevom političkom filozofijom, ali – nadžak kakav sam – imam i neke zamerke. Pa da vidimo.

Pre svega, Srbija jeste marionetska država, ali ne – kako se to šatropatriotskim intelektualcima priviđa – prema spolja. Ima i toga, ali to je posledica. Njena marionetska suština je unutrašnje prirode (sledi objašnjenje). Njen suverenitet doista jeste ugrožen, ali ne toliko od imperijalističkih sila koliko od srpske političke i kulturne elite. I za to sledi objašnjenje. Pre toga, međutim, valja podsetiti cenjeni publikum da u periodu od 1918. pa sve do 2006. Srbija nije imala apsolutno nikakav suverenitet, da ga se dragovoljno odrekla i da je bila puka geografska administrativna regija u seriji kojekakvih Jugoslavija. Stvar se dalje komplikuje: Čak je i SFRJot imao samo formalni suverenitet – po ustavu je on pripadao narodima i narodnostima – ali realni suverenitet je bio u rukama komunističke partije, pa je dopao Miloševićevih šaka. Pa je – posle silesije postpetooktobarskih peripetija – podeljen među političkim strankama. Država u čijem parlamentu sede nesuvereni poslanici, puke marionete partijskih vrhuški, ne može biti ništa drugo do marionetska. Pa ako u takvoj državi suverenitet i samostalnost u donošenju odluka nemaju narodni poslanici, a samim tim ni Parlament kao vrhovna, zakonodavna vlast – kakav suverenitet mogu očekivati građani?

Zbog svega toga država Srbija ima, nazovimo ga, „krnji“ suverenitet. Ona jeste međunarodno-politički subjekat, ali sama sebi nije subjekat nego je nasilno pretvorena u objekat samovolje nedotupavnih političkih elita koje tokom svih dvesta godina novije istorije nisu uspele da se uzdignu iz orijentalnog partikularizma. Jednostavnije rečeno: zbog svega nabrojanog, Srbija se nalazi u stanju permanentne rascepljenosti i krize. U tom smislu, kosovska secesija je direktna posledica endemske unutrašnje nesolidnosti srpskog državnog suvereniteta. Ali ista ta secesija je dragocen adut u rukama pseudoelita koje apsolutizacijom kosovske priče veoma uspešno prikrivaju poodmakle procese raspadanja srpskog društva i srpske države. Lepo kaže Cvijanović da marionetska Srbija ne može povratiti Kosovo. A ja kažem: da nije bila marionetska i nedovoljno suverena, nikada ga ne bi ni izgubila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari