Vidim da se patriotluk serbski zdravo uzibretio nad činjenicom da se sedamnaesta godišnjica NATO bombardovanja poklopila sa izricanjem presude Radovanu Karadžiću. Oco, nedreman, kakav je, u toj je koincidenciji ugledao opasnost po stabilnost Srbije – a Danasov Redakcijski komentar mu je dao par dobrih saveta kako da tu opasnost izbegne – da bi još nedremanija Politika u tome videla zlu nameru. Ko biva… Dušmanska posla. Sipaju so na ranu. Pljuju na našu istoriju. Ali mi nećemo zaboraviti. I pročaja.

E sad, mogućnost zle namere ne treba dibidus odbaciti – ljudi su svugde ljudi, a znamo kakvi su ljudi, jebo ti ljude – ali isto tako treba imati na umu da ostatak sveta nije ni izbliza opsednut datumskom numerologijom i kobnim crvenim slovima kao naša ovdašnjost. Na tu temu toliko. Idemo na drugu. Ako već „nikada nećemo zaboraviti“ zar nije, pitam se – posle sedamnaest godina – krajnje je vreme da utvrdimo šta to „nećemo zaboraviti“. Jer posle toliko vremena pisati – kao što, recimo, Politika piše – da je u bombardovanju poginulo „između 759 i 4.000 ljudi“ baca pomalo mračnu senku na našu državotvornost i njenu istoriju koja – do u šraf, do u kašiku – pamti i beleži gubitke u poljskim kuhinjama, manjerkama, kamionima, tenkovima, puškama i topovima, a koju za ljudske žrtve, da izvinite, kao da boli dupe.

Zašto „kao“ rekao bi neki cinik i bio bi u pravu, zato što je ondašnju našu državotvornost doista bolelo dupe za ljudske žrtve, jer da nije, ne bi išla naruku agresoru i činila sve što je u njenoj moći da broj ljudskih žrtava poveća. Nije li naša državotvornost slala u gotovo sigurnu smrt pilote u malobrojnim, načisto razvaljenim avionima u kojima ni kompasi nisu radili, nije li onaj general RV – i on je zamakao u bombardovanju – polujavno žalio što je premalo pilota poginulo i nije li ista ta državotvornost svesno žrtvovala radnike RTS-a.

Piloti su svesno – s predumišljajem – žrtvovani radi serijske proizvodnje srpskog mita o herojima, a tela poginulih radnika RTS-a poslužila su kao građa za još srpskiji mit o nedužnim žrtvama. Žrtve – i piloti i radnici RTS-a i one bezimene – doista su nedužne, ali naša državotvornost – koja se nije bitno promenila od 1999 – uopšte nije nedužna, sledstveno čemu bi se prilikom „obeležavanja“ Dana bombardovanja – pored podsećanja na NATO zlikovce – trebalo podsetiti i domaćih zločinaca koji su zamenom teza, a koristeći opštenarodnu sluđenost – sebe predstavili kao heroje i žrtve, a mi im poverovali na reč. Kada bi se to dogodilo – kao što se neće dogoditi – u tom slučaju Oco ne bi morao da strepi od presude Karadžiću, a i Politika bi mogla da odahne, a možda i da – ovakva kakva je – izdahne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari