Retko je naći Srbina kome je Mile baš pravo ime, ali ih je mnogo kojima je to nadimak. Pored Mileta Kitića i Mileta Dodika, ja bih izdvojio još trojicu – uglavnom „virtuelnih“, mada paradigmatičnih: Mile protiv tranzicije (Zoran Cvijanović), pa onaj Mile koji ide lajkovačkom prugom, i onaj Mile Lepe Brene koji voli disko. Iako iskarikiran i pun domicilnih stereotipa, Mile protiv tranzicije deo je one „tranzicione tuge od Trsta do Vladivostoka“, o kojoj sam nešto načuo jednom slučajno od Želimira Žilnika.


Psihijatri koji vole da sociologiziraju tvrde mi da postoji jedan endemski vid depresije koji se zove „tamnavska“: Nju oslikavaju oni napušteni koloseci obrasli u korov, izlizane železničke uniforme, fenjer okačen o bicikl, „drina ćilimara“, rashodovani vagoni pretvoreni u birtije, ugalj, harmonikaški foršpil, i svi ti rekviziti. Ako niste znali, „Ide Mile lajkovačkom prugom“ je klinička slika te „tamnavske“, endemske depresije, iako je na prvu loptu to vesela pesma. Kad kaže „gori mu cigara“, ona mu je zalepljena za usnu, a kad kaže da po vodi riba plovi i da nema ko da je lovi, onda vam je valjda jasno na kom je nivou motivacioni faktor.

Radovan Beli Marković je dobar sagovornik na ovu temu. Lično sam ga više puta slušao kad je upozoravao na sve rizike rakijaške Srbije, i na opaku simboliku kad se u livadi sapletete na praznu flašu „stomaklije“ sa onim čuvenim čičom na etiketi. Rakijaška Srbija još nije sebe „prespavala“. Mamurluk je očit i, bojim se, potrajaće dugo – govorio mi je Beli negde u jesen 2007. A kad sam ga pitao šta će ostati kad se pomete srča, rekao mi je: „Tuga, velika tuga“.

Te 2007. godine bilbord s njegovim likom postavljen je bio u osvedočenom Lajkovcu. Jer ovaj slovorizničar maštenskih alibija, ono što se kaže živi i radi u Lajkovcu. Taj bilbord je bio postavljen u čast tri književne decenije unikatnog pripovedača koji mi je tada naglasio kako se nada da ja razlučujem administrativni i katastarski Lajkovac od istoimene varoši iz njegovih priča i romana. I tako dok smo negde pričali o „Kavalerima starog premera“, pa nastavili o poziciji umetnika u socijalizmu, Beli mi se ispovedi da to i nije bilo uvek dramatično. Na primer, ako pišeš prigodni uvodnik na neko „crveno slovo“ (25. maj, 7. jul, na primer), za mladog pisca je bilo dovoljno da par puta pomene pozitivno Titovo ime, dok je sve ostalo stati moglo u čist nadrealizam. Pa tu, ako si vešt, stavi šta god hoćeš. Tako je i ova demokratska tišina (iako obesmišljena internetom) prilika da čovek pisalački malo i nadrealno odluta. Jer tužna lepota življenja je neprolazna, kako se čuti dalo prošle godine kad je Gradska biblioteka iz Lajkovca objavila Belom „Sabrana dela“. To su prilično delikatne knjige. Sa mnogo melanholije. Tamnavske. I endemske. U jednoj egzistencijalističkoj razradi onog čuvenog folk evergrina „Tiho teče Kolubara i moj život s njom…“

Treći Mile: Onaj koji voli disko! U to vreme je zaista i omladina na selu želela emancipaciju. Ovako, Mile je ovde samo metafora. Prošle subote na ovom mestu pisao sam o jednom „nadrealizmu“: Dok je hrvatska strana pred sudom u Hagu izlagala tužbu za genocid protiv Srbije, Parni valjak je održao odličan koncert u punoj Areni. A sad, kad je srpska strana počela da izlaže svoje viđenje genocida, u Hrvatskoj su se još jednom potvrdili Bajaga, Lepa Brena i Željko Joksimović. Bajaga i Instruktori, slaveći 30 godina rada, nastupili su pred zagrebačkom publikom u „Tvornici“. Sve tri zagrebačke svirke Bajaga posvećuje pokojnom novinaru i rok kritičaru Draženu Vrdoljaku, smatrajući da jedna ulica u Zagrebu treba da ponese njegovo ime. Uz vatromet i plesače Lepa Brena je pesmom „Uđi slobodno“ započela hrvatsku turneju, i to u mestu Krnjak kraj Karlovca. Koncert je bio na fudbalskom stadionu gde se okupilo oko 5.000 fanova koji su pristigli iz brojnih hrvatskih gradova, kao i susedne Bosne i Slovenije. Gotovo istovremeno Željko Joksimović je održao koncert u Splitu, u tamošnjoj Areni pred oko 12.000 ljudi. Mnogi viđeni Splićani bili su na koncertu. Ložu je zakupio bivši selektor hrvatske fudbalske reprezentacije Igor Štimac.

Mile je Mile, pa makar i ne išao lajkovačkom prugom, već nekom hrvatskom cestom, i makar se i ne zvao Mile, nego Mate. A i Mate „voli disko”. Srsko-hrvatski odnosi su u nadrealnim protivurečnostima koje se moraju prihvatiti bar kao paralelne stvarnosti.

U Hrvatskoj sam bio juna 2009. pred famozni Brenin zagrebački koncert kad su udruge domovinskog rata protestovale protiv koncerta pozivajući se na famoznu Breninu sliku u maskirnoj srpskoj uniformi. I sad neke udruge nisu otrpele Breninu izjavu sa HRT da je Jugoslovenka, smatrajući je „sramnom“. Volim sa nekim Hrvatima koje dobro znam da ćaskam na ove teme. I 2009. i sad. Više puta sam slušao kad biznis partneri ćaskaju: Jedan Hrvat kaže da je Dositej Obradović u stvari Rumun, a drugi da „vi Srbi nikada nećete propasti dok imate Engleze”. Kako sad ovo, pitamo se mi. Pa zar nas nisu upravo Englezi uvek „zavijali u crno?” (nahuškali na 27. marta, izdali Dražu, uvalili nam komunizam, Tito je Čerčilov vanbračni sin…). A na ono da je Dositej Rumun, jedan moj je svom biznis partneru iz Hrvatske replicirao čitavim spiskom znamenitih Hrvata koji su, u stvari, bili Srbi, pa su se, jelda, pokatoličili.

Na nečiju, odista šaljivu opasku šta sve Šešelj misli o Hrvatima – naš hrvatski sagovornik se vispreno snašao. Eto, i on je negde stigao da načuje teoriju kako, u stvari, postoje četiri vrste Hrvata: takozvani „alpski” (Slovenci, u stvari), „klasični” Hrvati, Hrvati muhamedanci (Bošnjaci) i „Grko-Hrvati” (pravoslavni, znači i Srbi).

I sve te dijametralno različite percepcije ne smetaju trgovini. Naprotiv. I jedni i drugi ne „mirišu Šiptare”, ali kad je posao u pitanju tvrde da su „Šiptari najkorektniji, i da s njima možeš da radiš na reč”. Valjda pretpostavljate da i Srbin i Hrvat iz ove naše zbiljne skaske smatraju da je možda najpametnije ipak bilo podeliti Bosnu. Hercegovina je već podeljena „jer se tamo uvek znalo šta je čije” (?!)

To društvo, bez obzira na to ko je Hrvat a ko Srbin, strašno se „loži” na Cecu, Brenu i Seku. Ovaj „naš” Hrvat sluša Tompsona, ali na neki način „ceni Srbe”. Podseća nas da nema boljih turista od Srba – „vi trošite, niste ko Česi i Slovaci što zaobilaze kavanu”. Njegov srpski sagovornik, opet, ceni Hrvate „što su umeli da naprave državu”, iako pretpostavljamo šta o Hrvatima koji mu nisu poslovni partneri generalno misli. Mada, sviđa mu se Vedrana Rudan jer „psuje ko Srbin“. Kad sam im rekao da bi za obe države možda najbolje bilo da sutra Milorad Pupovac bude predsednik Hrvatske, a Rasim Ljajić Srbije sablaznili su se. Srbin štiti Hrvata od Pupovca, a Hrvat Srbina od Bošnjaka.

Ja im kažem da Aca Lukas pacifikuje ogroman prostor u Srbiji koji bi mogao da zauzme neki srpski Tompson, jer zamislite da Aca umesto o nihilizmu peva „Oj, Kosovo i Dečani stari“. To im kažem jer u kolima i jedni i drugi imaju Acin CD.

Što se tiče Republike Srpske, svi se slažu da se ona može ukinuti jedino na način kako je to Mesić jednom nagovestio: Da hrvatska vojska negde oko Brčkog prekine koridor, da bošnjačka armija napadne RS na više pravaca, da NATO aminuje, da se Rusija pravi luda, a Srbija ne meša. Dejton 2 je, dakle, moguć samo ako mu je epilog i treći – hrvatski entitet.

Dotičemo se i Sanadera i njegovih devet godina robije.

Ma koliko suptilna bila podela na „tvrdi” i „meki” HDZ, ostaće, verujemo, i termin „sanaderizacija“. I kao metafora za korumpirane krupne ribe, ali i kao metafora za metod reformisanja rigidnih partija, kakva je bila HDZ. U Srbiji su dve ozbiljne partije „sanaderizovane“.

Iako pozorišni itendant, meni se Sanader uvek dojmio kao neki košarkaški trener. Srbi mu cene ono „Hristos se rodi!“, a i ovi Hrvati što promiču kroz tekst, i što naravno slave „Oluju“, smatraju da je to bio maherski potez. I zamislite; ne cene nešto mnogo svoje zvaničnike Josipovića i Milanovića, ali zato smatraju da je Vuk Jeremić dobar tip i „pravi Srbin“. Vuk ne učestvuje na izborima pa ne kršim tišinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari