Kakva jednomesečna erupcija (in)direktnog svedočenja vrhunskim sportskim događajima. Na sredokraći rezultatskog vatrometa na loptačkom samitu u Brazilu, krenuli su spektakularni teniski mečevi na vimbldonskoj travi, a pre sedam dana i prenosi sa biciklističke trke oko Francuske. Božanstveni Tur! Bolje i više ne može…

U Brazilu smo – bez obzira o kojem je stadionu reč – videli besprekornu demonstraciju onoga što prepoznajemo kao britansku (bibisijevsku) školu televizijskog prenosa. Fenomenalno!

Signal je ovde primala nacionalna televizija, a njihovi (više) reporteri, (manje) komentatori – koliko je svako od njih znao i umeo – pomagali su nam da sva važna zbivanja na terenu i na tribinama lakše pratimo. Kako to u sličnim situacijama u nas obično biva, ti ljudi nisu bili na licu mesta, već su utakmice pratili iz kabina u Beogradu. Nenadoknadiv hendikep. Bili su, dakle, u identičnom položaju sa nama gledaocima. Nije im se to uzimalo u obzir. Štaviše, priređivan im je, iz dana u dan, žestok medijski, a posebno, internetski, „topli zec“. Budući da se među Srbaljima svako razume u fudbal, vrhunski dobro, makar na nivou selektora prisutnih tamo u Brazilu (ništa manje, naravski, i u televiziju), onda su ti takozvani „komentatori“, zgubidanske ništarije, ljuti bezveznjaci, spodobe izmišljenih imena, polova i godišta, kakvih ima na svakom bogovetnom sajtu, najstrašnije vređali ljude sa RTS. Modus operandi za ovakvo „teofilisanje“ je princip: „imam dupe, imam i mišljenje.“

U redu, kritika je sastavni deo javnog posla. Čak i najoštrije, argumentovane dabome, mogu da budu od koristi onima kojima su upućene. I za pametne ljude, uglavnom, one to jesu. Ako su te pljuvačine isključivo stvar ličnog animoziteta, bez i jednog obrazloženja, ili makar pokušaja da se ta „kritika“ pojača činjenicom ili suvislom tvrdnjom, onda su Ti i To dostojni suvog prezira.

E, sad kontra. Žešća: Aleksandar Stojanović, jedan od najčešće kritikovanih, ali i hvaljenih komentatora u poslednjih desetak godina, izrastao je u vrhunskog poznavaoca medija kojim se bavi, podjednako i fudbala, koji najčešće prenosi. Budući da je rodonačelnik takozvane „internetske generacije“ sportskih novinara, trebalo mu je izvesno vreme i mnogo prakse da nađe adekvatno mesto gejzirima raznoraznih (internetskih) podataka i da ih uklopi sa događanjima na terenu. I, uspeo je!

Drugo, Aleksandar je, možebiti, najviše napredovao u fudbalskom tehničko-taktičkom obrazovanju. On prepoznaje koncept igre, razume osnovne trenerske zamisli, zapaža promene u toku utakmice i ima, ali baš, odličnu anticipaciju. Usput, naglašeno je pismen i specifično leporek. Odličan novinar!

Budući da, uz domaće, povremeno pratim i inostrane reportere i komentatore, tvrdim da su ovi naši, sveukupno ih poredeći, u najmanju ruku, egal sa belosvetskim kolegama. Više ili manje, i svako od njih ponaosob. Uostalom, daljinac u ruku, pa proverite…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari