Verovatno malo današnje klinčadije poznaje one rodoljubivo-borbene stihove o mladoj Vojvođanki koja je pušku nosila, ali, braćala moj, i bombe bacala.


Moja generacija, i mnoge potonje, dobro su znali tu pesmicu koja je, pa gotovo obavezno, bila u „plej-listi“ na svim školskim priredbama. Naučili smo je još, zapravo, u zabavištu i – u zavisnosti od količine vokalno-scenskog entuzijazma vaspitačica, učiteljica ili nastavnica – ona je bila propraćena i specijalnom koreografijom, pa čak i odgovarajućim – samo za tu priliku ručno sklepanim – rekvizitama. (Ne znam da li je baš ta tačka bila prvenac u feminističkom osvećivanju mojih sugrađanki, tek mi dečaci smo za vreme izvođenja iste bili potpuno u drugom planu. Beskorisni posmatrači, da budem vrlo precizan.)

Danas bi ta pesma mogla da dobije i nove stihove. O mladim Vojvođankama, konkretno, koje su udalj skakale, ali i koplje bacale!

Mislim, naravski, na Zrenjaninku Ivanu Španović i Sremskomitrovčanku Tatjanu Jelaču, naše srebrene heroine sa upravo okončanog evropskog samita atletičara u Cirihu.

Biti drugi na kontinentu u bilo čemu lepom i dobrom jeste podvig sam po sebi. Kada je reč medaljama ovih naših rekorderki, zbog konteksta u kojem su ostvarene, one dodatno odlaze u red nestvarnog. Kurioziteta. Presedana. Kako god želite, ali za naše uslove i odnose krajnje neočekivano.

Da li poznajete nekog ko vam je rekao da je čuo za osobu kome se deca bave atletikom? I to još skakanjem udalj? Ili bacanjem koplja? Znam odgovor.

Tim disciplinama se u nas, sve zajedno, bavi manje devojaka nego što ih ima u samo jednom od mnogobrojnih klubovima po Rusiji, Nemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Španiji, Holandiji, Švedskoj, Francuskoj… Sloveniji, čak!

Zahvaljujući božanskom daru, neverovatno mukotrpnom svakodnevnom radu, predanim trenerima (Obradović i Đorđić) i ljudima u klubovima (Vojvodina i Crvena Zvezda) i Atletskom savezu (Jevrosimović i Branković, pre svih) Ivana i Tatjana su dosegli samo nebo i učinili nas, ni krive ni dužne, neobično ponosnim.

Te njihove podvige, u ključnim trenucima, uglavnom, nismo videli zahvaljujući onoj grupi švajcarskih diletanata, pre svega neukom reditelju, koji su realizovali televizijski prenos. Odavno nisam video toliko neznanja u kontinuitetu, loših rešenja i katastrofalnih odluka.

Ipak, sve su donekle nadomestili svojim dodatnim „radijskim“ angažmanom komentatori RTS Rale Simić i recidiv iz moje televizijske (de)generacije, omiljeni mi imenjak Korać. Baš su se trudili.

Ljudi, nagrada i za vas. Ako ne baš medalja, ono makar neka varijabilica…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari