„Kalemegdanska terasa“ je prijatan beogradski restoran, ali i politička metafora. Znate, ono da Vučić ne zaboravlja Dačiću „Kalemegdansku terasu“. Tobože, sve se u tom objektu dogovorili za koaliciju na nivou Beograda, pa Dačić posle okrenuo ćurak i otišao sa DS.

Bilo takvo vreme. Ni na republičkom nivou nije bilo drugačije. Što se kaže – izvor mi je ozbiljan – ali ne mogu baš da se zakunem da je tačno, mada je zanimljivo: Dakle, zove Velja Ilić Palmu da mu prenese poruku da bi Voja (Koštunica) da se vide jer kao treba da se pravi vlada. Palma kaže ne mogu, idem na svadbu. Lukavi Velja upita koja, bre, Dragane, svadba u utorak? Pa sve sam ti rekao, kaže još lukaviji Palma. Jednostavno, sve u svoje vreme: SPS sa DS, pa SPS sa SNS.

U julu 2010. stigao predsednik Hrvatske Ivo Josipović u posetu Beogradu. Sa Tadićem prošetao „Knezom“, bilo i aplauza, popili kaficu u „Platou“, razmenili knjige: Predsednik Srbije je Josipoviću poklonio „Leksikon YU mitologije“, a u posveti je napisao „Ivi, prijateljski. Boris“. Tadić je na poklon dobio knjigu „Ništa lažno“ autora Predraga Matića, savetnika predsednika Hrvatske za veterane. I onda otišli u „Kalemegdansku terasu“, gde je Tadić priredio zabavu. Pevao je Boris uz tamburaše i „Ko te ima, taj te nema“ i „Uzalud vam trud svirači“. Bilo baš cool. Ali ono po čemu je parti bio neobičan jeste to da su dva predsednika imali „delegacije“ (goste) sastavljene od glumaca, muzičara, novinara, književnika, profesora… U Tadićevoj „delegaciji“ bio je i Aleksandar Tijanić. I mogu vam reći da su Hrvati sa svima ćaskali, ali samo da ubiju vreme dok ne stignu na red da upoznaju Tijanića ili da evociraju stara sećanja.

Znam kako su se dobro znali Tijanić i zagrebački mu kolega Denis Kuljiš, pa sam ovog zamolio da napiše tekst o Tijaniću. Ali, Denis je napravio katastrofalnu grešku; povezao je dve smrti, napisao tekst o Tijaniću i Srđi Popoviću, a nije pitao (kao što se i Danas osmelio da ne pita) za dozvolu Vladimira Bebu Popovića, Biljanu Srbljanović i Nikolu Samardžića. Kad ne mogu da zabrane Hrvatima da ih fascinira Tijanić (i mrtav), daj da bar oklevetamo jednog koji se usudio da dođe dovoljno blizu – u Danas.

Sasvim je demokratski da se opljune po Danasu, Kuljišu i Tijaniću, ali je valjda normalno da se negde pomene i neki deo teksta, neka teza, fora, ocena, bilo šta. Pa kad piše o Tijaniću i njemu, Kuljiš kaže da su u tom druženju bitniji štosevi nego motivi. Ne, autor nema čak ni pravo da poveže dve smrti. Doduše, samo kao povode na osnovu koincidencije, što za novinarstvo nije nešto neuobičajeno. Zna li trojka da se Vuk Drašković, na primer, usudio da dođe na obe sahrane, i to na Popovićevu posle Tijanićeve. Sme li se to? Naravno da sam se obradovao reakciji moralne inspekcije jer to doprinosi čitanosti novina i podstiče na polemike i razmišljanje, što opet ne umanjuje razočaranost ždanovljevskom reakcijom (ljudi koji nisu bilo ko u svojim profesijama) na jedan briljantan novinarski tekst. Zaista je fascinantna ta razmera nerazumevanja novinarstva, kao i neumesno monopolizovanje sećanja na Zorana Đinđića. Otuda i lamentacije ne mogu biti uzvišene, već samo sektaške i palanačke.

Tijanićev kult? BK novinari? Možda. Ali, zar vi ne mislite da se Maja Žeželj to veče u pola osam ipak malkice našla u ulozi Miodraga Zdravkovića (maj, 1980)?

Inače, sedim ja tako sa Denisom Kuljišem u Bursi. Na nekom skupu novinara Balkana. Organizator Erdoganova Vlada. Stigla i Deklaracija da je usvojimo. Denis čita pa mi kaže: „Uh, dobro, nema zahteva za ukidanjem Republike Srpske.“ Polako, polako. Ovo je šala, anegdota. Turci su Deklaraciju spakovali kao da je pisana u Briselu. Usvojili smo je.

No dobro, da se vratimo na „Kalemegdansku terasu“. Stojim sa, nećete verovati – Tijanićem, eto ga i Tadić, koji obilazi goste. Kaže koju kurtoaznu, utom ga obezbeđenje pozove, on uz izvinjenje reče da ima hitan telefonski poziv, ode, obavi poziv, vrati se i kaže otprilike – ovo sa Sudom nije dobro. Sticajem okolnosti veče pre toga čuo sam od Vuka Jeremića (tada Tadićevog ministra spoljnih poslova) da to sa Sudom stvarno nije dobro. Koji dan kasnije svi su znali za mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu da Deklaracija o jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova nije protivna međunarodnom pravu. Vuk Jeremić se našao na otkosima opozicije. Počeli su da gunđaju i njegovi protivnici u DS. Jeremić izjavljuje da je kao nadležni ministar spreman da se suoči sa političkim konsekvencama. Ali, onda na scenu stupa Tadić. Njegov noćni govor u Skupštini Srbije 26. jula 2010. (vanredna sednica) u kome je žestoko branio Jeremića možda je, po mom skromnom sudu, i njegov najbolji govor. Moć sugestije bila je takva da je i opozicija zanemela (nije to bio samo umor posle desetočasovne rasprave sa pauzom za ručak), Tadić je izašao kao pobednik, a Vuk je bio odbranjen jer predsednik je bio nedvosmislen – zašto kažete Jeremić, a mislite na mene. Tadić je rekao i da je ideja sa Sudom stigla iz njegovog kabineta, da nije Jeremićeva, a da ju je on sprovodio srčano.

Sumnjam da je u vreme ministrovanja Jeremić mogao i intervju da da, a prethodno da mu to ne odobri „Kabinet“, a kamoli da vodi autonomnu spoljnu politiku i da Tadića svađa sa svetom. Otuda izvesna zbunjenost nakon nedavne kopaoničke izjave bivšeg predsednika date na Seminaru studenata Fakulteta političkih nauka, da nije zadovoljan kako je Jeremić obavljao diplomatske poslove. S druge strane, Jeremić kurtoazno odgovara da je sprovodio „državnu dogovorenu politiku“, iako se nije u svemu slagao sa Tadićem, bar poslednjih godina mandata. Koliko je bio deformisan sistem vlasti u Tadićevoj Srbiji, pokazuje i bizarna činjenica da formalni Jeremićev šef Mirko Cvetković nema negativno mišljenje o Jeremiću, jer da ima, ne bi mu valjda došao u utorak veče u Jugoslovensko dramsko pozorište na promociju Centra za međunarodnu saradnju i održivi razvoj – popularno CIRSD. Gde je glavna zvezda bio Džefri Saks. Mislim, da ne bude zabune, sistem vlasti i danas je deformisan, samo na jednu drugu stranu.

Predstava u JDP je bila kvalitetna. Na famozno filozofsko pitanje kome treba Vuk Jeremić, odgovor je na osnovu prisutnih i odsutnih logičan: Ne treba Vučiću i Đilasu, treba Dačiću i Tomislavu Nikoliću. Na njega računaju i Evropa (Devenport) i Crkva (patrijarh Irinej). Posle predstave skoro svi od mene anketirani su se složili da je „podela“ bila dobra, da je predsedavanje UN Jeremić kapitalizovao, da je ućutkao bar neke dušmane u Srbiji, ali javilo se i novo pitanje: Šta on zaista hoće?, jer taj „održivi razvoj“ ma koliko bio potreban zbog globalnog zagrevanja i prehranjivanja sirotinje kao da nije ubedio prisutne. Da obrnemo Kuljiša: Sad su bitni motivi, a ne štosevi. Jedan mi kaže – ma on bi najviše voleo da pobedi Lajčaka u trci za generalnog sekretara UN, drugi mi kaže – on hoće da bude predsednik Srbije. Formiranjem CIRSD-a, Jeremić je bar otkrio da neće da preuzme Novu Srbiju, koju mu je Velja navodno nudio, da neće da bude gradonačelnik Čačka, da neće da „integriše evropsku desnicu“, da neće u SPS, da neće kao njegov prethodnik Goran Svilanović da postane evropski birokrata, da čak neće ni da uradi, po meni, najavangardniju šansu; da na nagovor Milorada Dodika napravi srbijanski Savez nezavisnih socijaldemokrata. Znači, kaže Vuk, nema partije, ali ima bavljenja politikom. Tako će, uverava nas, najbolje pomoći Srbiji.

Prvi pravi test motiva imaćemo na sve izvesnijim prolećnim izborima. Kako će reagovati „think tank“? Hoće li reći i nama građanima šta je dobro za Srbiju? Ko će tražiti „konsalting“? Ko će podsećati Jeremića da ga cene u svetu, ali da ga voli i narod u Srbiji. Da ima dobar koalicioni kapacitet. A šta ako mu neko dođe (a mogu i da zamislim ko), i kaže mu: „Samo ti možeš zaustaviti Vučića!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari