Ja više ne vidim ljude, samo mušterije – veli mi jedan običan čovek. Kako to? – morao sam da ga pitam. Pa jednostavno, sedim po ceo dan u radnji, moram da zaradim da bih preživeo i prehranio svoju porodicu koju, uzgred, i nemam jer ih retko viđam.

Radim … posla ima, ali nema novca. Pitam se gde je taj novac koji bi trebalo svima da pripada. Eto, taj mali majstor koji popravlja motorne testere ne zna kako da popravi život. On dobro sagledava naše stanje propasti i stradanja kroz prevaru i nepravdu. Ne može biti pravde dok intelekt razvija modele iskorištavanja i zgrtanja samo u lične svrhe. Takav svet napreduje, a nigde ne stiže. Brzina čini da se naš cilj sve više udaljava od nas samih. Civilizacija kopni jer otima sama od sebe.

Ne rađaju se više ljudi, već mušterije. Potencijalni kupci već u pelenama predstavljaju grupu za odgajanje ka supermarketu. Eto, otkud ta reč – super. Nekad smo je koristili da bi izrazili opšte uzbuđenje i radost. Sada je samo čujemo u vidu narudžbe benzina, prodavnica, Supermena. A nikom nije super. Ljudi se sada zbližavaju da bi mogli da naplate svoje prijateljstvo. Sretneš komšiju, a osetiš kako ti naplaćuje pogled. Ne daj bože da mu kažeš dobar dan, cena prijateljstva se povećava. Nekad je naplata u novcu, nekad u emocijama.

Kada sam prvi put čuo za reč trgovati, mislio sam da su to druženja po trgovima. Ili da je to glagol koji nas nagoni da se trgnemo iz alkohola ili od loših dela. Danas reč trgovati isključivo znači zavući crevo usisivača u tuđi džep. Moj otac je bio trgovac na veliko gvožđem. Gradio se socijalizam, puno je putovao, puno zarađivao. Na jednom takvom putu je i poginuo. Naša majka je takođe trgovala, ali na sitno. Nešto je zaradila za vreme svog života, a brat i ja sve to podelili: ušteđen novac, kuću i stan. Podelili smo onima koji nisu imali, onima koji su bežali sa ratišta. I dalje smo bogati (obojica) jer nam ne treba mnogo, jer možemo da podelimo i ukazujemo na pacifikaciju ekonomije. Lako je zaraditi koliko hoćeš para, problem nastaje kad treba da ga podeliš. Lično nemam ništa protiv divnih bogatih ljudi, moj problem je da ne mogu da odobrim da jedni drugima budemo samo mušterije.

Ako ne odustaneš od viđenja plemenitijeg sveta, on automatski ne može biti uništen.

Kapa je prljava, ali misli mogu da mi budu čiste.

I kako su bliske te dve reči: mušterija i muštrati! Na našim prostorima, sad, retko ko ne bi mogao biti psihoterapeut. To svima treba. Glavna mušterija alkoholu postao je čovek. Čovek se plaši smrti, a kapital narasta kao odbrambeni mehanizam od susreta sa nestajanjem. Umesto da se množe osmesi, množi se glad za trpanjem predmeta u sebe. Nije šala kad kažem da bi moja komuna trebalo da bude na fondu, ne kulture ili ekologije, nego Ministarstva zdravlja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari