„Dugo godina se Makedonija opirala balkanskim ratnim vetrovima. Dugo godina je stvarno bila oaza gde se živelo normalno. E, sad i ta zadnja oaza se kvari. Nestabilno je, nervoza je, i što je najgore – puca se. Nadam se da će se stvari srediti, ali ne zaboravimo da je na Balkanu igranka bez prestanka. Uvek je frka, neka tenzija.

Živimo u konstantnom stresu i nestabilnosti koja je nekada kontrolisana, a nekada nekontrolisana. Po naše živce to je pogubno. Stalno ponavljam da su resursi optimizma pri kraju i da imam sve manje iluzija da će svet postati pristojnije mesto za život.“

Ne, ovo nije izjava nekog anketiranog stanovnika Makedonije ovih dana, kada su se ponovo usijale makedonsko-albanske tenzije. Ovo mi je rekao jedan od najpoznatijih Makedonaca – Vlatko Stefanovski maja 2001. godine u Beogradu jutro nakon odličnog koncerta održanog u Centru Sava sa svojim „Kino kultura bendom“. Svirali su tu noć neka eterična „cevasta zvona“, a Vlatko je bio i te noći nekrunisani Majkl Olfild Balkana.

I sve je to bilo super – i koncert i intervju – dok me u jednom trenutku umetnik nije zamolio da malo ubrzamo kako bi on mogao u Skoplje da stigne „za dana“, jer u Makedoniji je tada trajao makedonsko-albanski oružani sukob koji je okončan Ohridskim sporazumom 13. avgusta 2001. Pogledamo li danas i Ohridski i Dejtonski, pa i mnogo mlađi Briselski sporazum, utisak o „zamrznutom konfliktu“ je često jači od utisaka koje nude dubrovački samiti tipa „Kroacija“ ili „Brdo-Brioni“, a gde je sve jedro od sunčanih integrativnih perspektiva za Zapadni Balkan. Dijalektika raspada SFRJ kao da govori da još nije gotovo, a da su u atmosferi „zamrznutog konflikta“ jedini lek izgleda EU i NATO koji bi kompenzovali ulogu Tita, njegove JNA i Saveza komunista Jugoslavije. I arbitrarno držale u nivelaciji balkanske satelite-bantustane sa iluzijama suvereniteta, demokratije i tržišta. Uključujući do nekog vremena i servisiranje srbijanske iluzije o „neutralnosti“ u kojoj se Koštunica sudara sa Vučićem, a Tito sa Nikolićem. S malom fusnotom da kod Nikolića i Vučića „neutralnost“ ne mora biti eufemizam za prorusku poziciju, već ima iskrenije „titoističko“ značenje.

Politički je sigurno celishodno, ali je mentalitetski tužno kako su glavni (jednojezični) južnoslovenski narodi Srbi, Hrvati i Bošnjaci, došli u poziciju da opsesivno obožavaju svoje velike pokrovitelje – da Hrvati infantilno navijaju na Mundijalu za Nemačku, da Angelu Merkel u Dubrovniku dočekuju kao Madonu (da je Maksimir možda bi je dočekali kao Putina na Marakani), da se Bošnjaci osećaju toliko sigurnije kad Erdogan (makar i neprovereno baš) zapreti onom ko pokuša da ih dirne, a da Srbi sa ushićenjem kliču stvaranju „Novorusije“ u istočnoj Ukrajini. I naravno niko od svojih šarenih „identitetskih“ naočara ne vidi realnu Nemačku, Tursku i Rusiju, već vidi ono što želi da vidi, a što je u logičnom epilogu te svesti (oduševljenja pokroviteljom) na regionalnom novou uvek „revanšističko pitanje“. I nikako te naše južnobalkanske interpretacije o „pokroviteljstvu“ ne liči na ono „niste sami“ koje je u sredu u Briselu na donatorskoj konferenciji za saniranje majskih poplava rekla zvaničnicima Srbije i BiH evropska komesarka za humanitarnu pomoć i vanredne situacije Kristina Georgijeva.

Naravno, ne treba generalizovati stvari; navijalo se u Srbiji i za Safeta Sušića i Vahida Halilhodžića u Brazilu, kao što znam i Hrvate koji su za Srbiju navijali u Južnoj Africi protiv Nemačke. Mada, moram da priznam da se nekoliko naprednjaka baš neprijatno iznenadilo kad sam im rekao da navijam za Argentinu protiv Nemačke. Ispalo je kao da ne razumem značaj Vučićeve posete Merkelovoj i ceo kontekst nove politike srpskog premijera. Čak su mi u šali (da li samo u šali?) predložili da odem na lobotomiju – da promenim svest. Tek je bilo bizarno slušati hrvatske analitičare koji su ispadanje njihove reprezentacije objašnjavali onim čega bi najmanje trebalo da ima u emancipovanoj Hrvatskoj – članici EU, a to je „balkanski mentalitet“. Tačnije „gubitnički mentalitet“. Ali, i neka vrsta sugerisane obaveznosti da se navija za komšiju takođe je iritantna. Na primer, ja sam navijao za Argentinu i protiv Bosne, i to uprkos Sušiću, kao što sam navijao i za Meksiko protiv Hrvatske. Bez ikakve zle namere. Jer zašto bi nostalgija za Mešom Baždarevićem morala obavezno biti jača od simpatija prema stilu igre jednog Maskerana? I zar nam je „Na Drini ćuprija“ manje identitetski važan roman ako ipak neki od nas priznaju da im je važniji „Gospodar prstenova“, jer Tolikin je u konkurenciji Andrića izgubio „Nobela“.

Kad stvari prevedemo i na teren politike i suočavanja sa prošlošću, te regionalne saradnje, svega toga nema bez „prosvećenog antijugoslovenstva“. A toga opet, paradoksalno, nema bez bar minimalnog nivoa uvažavanja južnoslovenske (i malo šire) kulture civilizovanosti koje nije da nije bilo u teoriji i praksi, ili bar utopiji. To „prosvećeno antijugoslovenstvo“ valjda znači i da „mladobosanstvo“ danas ne treba da namećemo kao što smo nekada pokušavali da izvozimo „antibirokratsku revoluciju“, pa da opet prebacujemo Bošnjacima i Hrvatima da izdaju „integralno mladobosanstvo“, kao što smo se nekad ljutili što je Ljubljana zamandaljenih vrata dočekala Šolevićeve AB mitingaše istine. Sad, eto, i Bošnjaci mogu biti „Bečki konjušari“, a ne samo „Turci“.

Jer, tragedija ovih prostora nije raspad Jugoslavije (on je bio neminovan) već način tog raspada – da se jedna evropska zemlja sa visokim nivoom integrisanosti i otvorenosti ka svetu munjevito vratila u čisto varvarsto. I tu titoistička ideologija sigurno nije najkrivlja jer se onda brutalno amnestiraju nacionalističke (i kriptokomunističke) oligarhije. Otuda je i EU komesarka Kristina Georgijeva podsetila na tu našu izgubljenu solidarnost, na primer u slučajevima razornih zemljotresa u Skoplju, Banjaluci, Crnoj Gori. Reka Sava kad nabuja očigledno ne priznaje suverenitete balkanskih bantustana.

Hajde da se za trenutak vratimo u 4. jun 2003. Hrvatska Vlada tog dana je donela odluku o privremenoj suspenziji viznog režima za građane Srbije i Crne Gore. Hrvatskoj je Evropa u procesu približavanja nametnula regionalnu saradnju pa je ovaj „svojevrsni test period“ trajao od 10. juna do 31. decembra 2003. Srbija i Crna Gora su položile pa Hrvatska nije vraćala vize. Nas nekoliko odlučili smo da par dana nakon ukidanja viza testiramo stvari, pa smo krenuli u Hrvatsku jer smo bili blizu. Na graničnom prelazu Debeli Brijeg, sedam kilometara od Herceg Novog, hrvatski policajac gleda nas u belom opelu BG tabli kao krava mrtvo tele na onoj paklenoj vrućini. Pita nas imamo li vize. Mi mu kažemo da su ukinute, on nam odgovori da smo obavešteni. Uzima pasoše i odlazi u službene prostorije. Proveravaju valjda da li smo na nekom spisku zbog učešća u ratu. Jedan od nas se preziva Veličković. „Pitaju me kolege iz Zagreba šta ti dođe Ceca. (Veličković je devojačko prezime gospođe Ražnatović.) Ali, gde su mladi, tu je i šala, nešto smo spomenuli i Severinu, pitali su nas i imamo li para, i to je to. Da li BG table bodu oči? Tada je još to bila donekle egzotika, malo ablendovanja, neko sklon zajebanciji pokaže nam tri prsta, a neko kome baš i nije do zajebancije pokaže nam i srednji prst.

U kavani „Dubrovnik“ smo popili kavu. I danas se sećam glavnih naslova iz „Nacionala“ koji sam tamo kupio: Gotovina u ekskluzivnom intervjuu nudi neku vrstu nagodbe Haškom tribunalu, Račan ima autorski tekst o susretu sa papom. Videli smo i Muzej stradanja Dubrovnika: Velika ploča na kojoj su obeležene lokacije koje je JNA, tačnije „Srbi i Crnogorci“, bombardovala 1991. i 1992. u stilu pesme „Sa Lovćena vila kliče, đe si srpski Dubrovniče“. Tada je „Dubrovačka republika“ bila dragulj u viziji svih srpskih zemalja. Autonomija od buduće autonomije Fiktreta Abdića u Cazinskoj krajini. Na parkingu smo zatekli samo slomljeni brisač. Lutka.

I tada na junskom suncu svašta mi je moglo pasti na pamet, ali dve stvari sigurno ne – Tomislav Nikolić na Stradunu („Brdo-Brioni“) i Ivica Dačić („Kroacija samit“), koji osuđuje bombardovanje Dubrovnika. Dakle, nadrealizam je ta kopča bez koje je proces preumljena (ono što zapadnjaci u slučaju Vučića zovu „dalekovidost“) nedovoljno uverljiv u procesu normalizacije odnosa na Zapadnom Balkanu. U logičkom nadrealnom nizu tek bi papa Franja u Jasenovcu i patrijarh Irinej u Srebrenici, i dalje redom, stvorili uslove da se na ovom prostoru izgradi muzej srama Zapadnog Balkana. Da bi se zločini obeležili kao takvi, a ne u kontekstu proporcija i nivelacija. Tomislav Nikolić je rekao „klečim“, ali dok verski poglavari zaista ne kleknu ništa izgleda nije potpuno. Jer nije bitno šta političari misle da je dovoljno i ma koliko državnički bilo hrabro (kao Tadić u Srebrenici), već šta nacionalni narativi onog drugog očekuju da je neophodno.

Zar nadrealni malkice nisu bili i Bakir i Tomo na donatorskoj konferenciji u Briselu. Zagledani u Vučićeve reforme kao da još ne primećujemo razmere stepena promene Tominog imidža. Pa on bi sad mogao da se pojavi i u spotu Tereze Kesovije. A prelazi li Dragica „ovlašćenja“ prve dame. Ne budite strogi. Kako je sad stanje u opoziciji, možda jedino Dragica sutra može izaći Vučiću „na crtu“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari