Marketinški guru i jedan od boljih bubnjara sa ovih prostora Lazar Džamić bavio se analizom fenomena italijanskog stripa „Alan Ford“ u bivšoj SFRJ. Odatle je nastala kultna knjiga „Cvjećarnica u kući cveća“ (2012). Drugo poglavlje te knjige zove se „Nadrealizam kao naš način života“.

U njemu Džamić prepričava anegdotu koju je davno čuo od jednog urednika New Moment magazina: Dakle, Koča Popović, pored toga što je bio Titov blizak saradnik, bio je i jedan od vodećih ranih domaćih nadrealista. U svojoj prepisci sa Andre Bretonom, „ocem“ nadrealizma, Koča mu je jednom poslao i narodnu pesmu „Pošla koka na pazar“- potrudite se, pa je nađite – a mi vam ovde dajemo samo par detalja – „… Stade vatra selo palit', stade selo vuka biti, stade vuk kozu jesti, stade koza grm brstit'…“

Kad je Breton pročitao pesmu u prevodu, navodno je otpisao: „Pa vama, Kočo, nadrealizam ne treba! Vi nadrealizam živite!“

Nadrealizam je taj supstrat. Bez njega je nemoguće razumeti srpsku stvarnost. Pa ni „državni udar“ i njegovo demantovanje od strane premijera Vučića. Kao da je grupa vagabunda na nekoliko dana kidnapovala državu i napravila igrokaz, kao da se „državni udar“ i Samit OEBS ne odigravaju u istoj državi i gradu. U smislu da li bi se uopšte takav samit mogao održati u zemlji koja je samo par dana ranije imala pokušaj državnog udara? I da li bi na taj samit došao glavni ministar zemlje koja je, navodno, htela da ruši Vučića kao što su Ajzenhauerove službe nekad srušile Mosadega u Iranu?

Da li je postojala epizoda „Alana Forda“, cenzurisana za SFRJ, u kojoj Broj Jedan kaže Titu – „jesam li bio u pravu kad sam predložio da srušiš most na Neretvi“? To je bio moćan tabu bivše Juge. Aplikativnost tog stripa je moćna da u njemu možemo zamisliti danas i Tomu Nikolića i Vulina i Vučića, i Borisa i Čedu…

Da bi rešio misteriju uspeha stripa, da bi našao „caku“, ono bez čega su ostali delovi samo haotične oscilacije izvan zajedničkog konceptualnog okvira, gde se sve svodi na ličnu interpretaciju, Džamić je odlučio da pita lično Makas Bunkera, tvorca ovog stripa. Iako Bunker ne daje intervjue, Lazar je probao, poslao mejl i čudo se dogodilo. Misterija je rešena: Inspiracija za strip je renesansna Commedia dell'arte, stara pozorišna forma transponovana u budućnost. Sličnosti ove pozorišne forme i stripa su frapantno direktne, piše Džamić, a o tome smo govorili na promociji njegove knjige u Domu kulture u Čačku. Ja sam bio u sali u Čačku, a on se uključio Skajpom iz Londona.

Prvo, da se razumemo: Sa bezbednošću premijera nema zezanja. Zemlja koja ima frustraciju ubistva jednog premijera, nema luksuz nonšalancije, već je prema ovim stvarima dužna da pokaže viši stepen percepcije i senzibiliteta. U tom kontekstu, ako je pretnja realna, i „preventivna Sablja“ nije naodmet. Možda je neko pomislio da nam se baš to dešava u prošlu nedelju, kad su specijalci stajali na konferenciji za štampu sa dugim cevima iza ministra policije Stefanovića.

Apsurdno je da kritičari one „Sablje“ sad traže njenu preventivnu verziju, morbidno da mrzitelji Đinđića postaju njegovi poštovaoci baš na ovoj tački sličnosti Vučića s njim.

Ali, ceo kontekst sa operetsko-voluntarističkim nabojem uporno je stremio ka onom što će akademik Ljubomir Simović nakon „udara“ okarakterisati potrebom društva za „apsolutnom parodijom“. Mada, primetno je i da se desna i građanska opozicija počinju da se razumeju na zdravom razumu. To je najopasnija antirežimska platforma. I dobronamerni posmatrači su frapirani.

Naravno da je bitnije šta je Maja uradila u Teheranu nego pravljenje „kempa“ od hidžaba, naravno da je bitnije što je Nikolić kod Kolinde nego „transfer neprijatnosti“ zbog trećeg poljupca, naravno da su premijer i neki ministri uradili i neke dobre stvari, ali ovaj Vučićev nadrealizam u kome živimo je ipak nešto novo u tehnologijama vlasti koje su nad nama isprobane. I poražavajuće je za Srbiju, koja otvara poglavlja pregovora sa EU, da se čuju zaključci kako je u odnosu na ovaj „državni udar“ ona afera „Pauk“ koju je lansirao julovski, a potom CNN mag Goran Matićčist klasik žanra. Ima i ovaj „udar“ neku estetiku, ali je isuviše konceptualan za dizanje rejtinga.

Upravo je Vučić u „Upitniku“ na RTS delovao i zvučao kao premijer koji ima „meru stvari“ i prema „državnom udaru“. U tom intervjuu premijer kao da je rekao da neke stvari imaju samo na filmu (u stripu) i da nisu sve pretnje baš takve. Posle njegovog gostovanja na RTS-u, Srbija je ipak odahnula, ali je ostalo pitanje čemu sve ono? Da li je odgovor države bio neproporcionalan pretnji? I šta ako stvarno pretnja sutra bude mnogo ozbiljnija, i ako ti koji krenu ne budu računali na novinara Slavišu Lekića kao na ključnog saveznika, kako onda da ubedimo građane u kakvoj je opasnosti Srbija? Šta ako sutra stvarno treba da se pojave specijalci na konferenciji za novinare vlade ili ministra policije kako bi umirili građane i ulili im poverenje u ustavnu snagu države, kako ih ubediti da to nije kao ono onomad?

Pohvalna je spremnost premijera da ide na poligraf, ali nije dobro da država liči na „Trenutak istine“.

I upravo to kafkijansko na alanfordovski (tarantinovski, montipajtonovski…) način unosi zlokobnost. To pitanje zašto? I strah da je odgovor mnogo banalan. Naše društvo je kao kod Froma – u nekom bekstvu od slobode – u endemskoj ravnodušnosti kao posledici stalne psihotizacije. A premijeru je potrebno upravo suprotno – zdrava motivacija – ako hoće da okonča tranziciju na modernizacijskom planu. Gde se izgubio onaj naš premijer iz zavejanog Feketića?

U „Upitniku“ Vučić je prvi put citirao Rusoa. Doduše ne „Društveni ugovor“, ali on je premijeru preko potreban kao konsenzus prirodnih saveznika reformi umesto frustrirajućeg držanja rejtinga s koca i konopca. SNS se očigledno neće delegitimisati iznutra dramatičnim raskolom. Zato Vučić mora delegitimisati one koji su brana tome da SNS postane veliki LDP. To je jedini put reformi. Ne igrokazi i reformski nihilizam, ma koliko to paradoksalno zvučalo.

Jedan savet za vlast: Razlikujte budnost od paranoje. Bora Pekić, koga premijer voli da pomene, govorio je da su komunisti tako dugo opstali na vlasti jer su imali „budnost“. Ukoliko budnost sačuvate od paranoje, vlast će vam biti dugovečnija, stabilnija, a prihvatljivija građanima – partnerima reformi.

Zorana Mihajlović je dobila punu podršku od Vučića. Ambasador Kirbi je pohvaljen, a prema Davenportu je pokazana korektna uzdržanost koja je ipak daleko od sumnje u podrivanje. Postignuta je saglasnost o državnoj stabilnosti s predsednikom Nikolićem. Na kraju državni udar ispade traljaviji nego puč protiv Gorbačova.

Samit OEBS posle „državnog udara“ je do sada najbitniji primer kako Vučić spoljnom politikom kompenzuje promašaje u unutrašnjoj.

Od Saše Zalepugina „Nedeljno popodne“ nema ovakvu gledanost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari