Mišel Onfre, ateistički prosvetitelj i zagovornik hedonizma kojim se ukida otuđenje, pobornik politike individualne i kolektivne direktne akcije, jedan od najplodnijih i najuticajnijih savremenih francuskih filozofa, pre jedanaest godina, o svom je trošku, zaradivši od dobre prodaje svojih četrdesetak knjiga, osnovao Narodni univerzitet u Kenu, mestu udaljenom dvesta kilometara od Pariza. Život ovog univerziteta, po ugledu na koji je do danas nastalo još petnaestak narodnih univerziteta diljem frankofonog sveta, ozbiljenje je jedinstva teorije i prakse Onfreovog ateizma, hedonizma i anarhizma.


Na narodnom univerzitetu slobodno učestvuje ko god je za to zainteresovan, bez obzira na svoju stručnu spremu, godine, imovinsko stanje ili zanimanje. Za njega niti je potrebna diploma niti se na njemu izdaju diplome. Žene i muškarci ne pripremaju se tu za društveni status, nego se podstrekavaju na kritičku samosvest. Tu nema protoka novca. Publika ne plaća, predavači ne naplaćuju. Program čini dvadesetak predmeta, među kojima, dakako, filozofija nije na poslednjem mestu. O njoj, tu se predaje u Onfreovom kontraistorijskom ključu, dakle, nasuprot tradiciji metafizike, jer je „svaka metafizika pokušaj oligarhijske elite da održi ideološku (konceptualnu) vlast nad demokratskom većinom“, kako, tumačeći Onfrea, veli Filip Kovačević, dodajući da „nije onda čudno što on odbacuje Platona sa njegovom Akademijom, a radosno prihvaća Epikura sa njegovim Vrtom otvorenim za sve“, vrtom uživanja.

Po ugledu na Onfrea i njegov narodni univerzitet, Filip Kovačević održao je, u Centru za građansko obrazovanje u Podgorici, ciklus od dvanaest besplatnih predavanja o ovom filozofu, a pre nekoliko dana, ta su predavanja objavljena u knjižici pod naslovom „Onfre u Podgorici“. Ranije, na isti način i na istom mestu, Kovačević je predavao o Lakanu i Markuzeu.

„Onfre u Podgorici“, odličan je (dakako, kritički) uvod u filozofiju francuskog intelektualca. Onfreov hedonizam, koji, nasuprot filozofiji čistog uma i idealističkoj tradiciji, filozofiji vraća pitanja čulnosti i emocionalnosti kao suštinska pitanja o čoveku i njegovom smislu postojanja, Kovačević naziva pobunjenički hedonizam. To je jasna distinkcija u odnosu na oportunistički ili konzumeristički hedonizam, koji podrazumeva patnju ili štetu drugog, prisutnog ili odsutnog, bliskog ili udaljenog i nevidljivog. Autentična komponenta pobunjeničkog uživanja jeste „briga za drugog“, objašnjava Kovačević.

Međutim, suštinska odlika ovog hedonizma jeste uživanje kojim se, kako smo na samom početku već rekli, ukida otuđenje. Dakle, to je hedonizam kojim se, ovde i sada, iz mog uživanja isključuje svaki oblik kapitalističke investicije.

Kovačević britko određuje dva problematična mesta Onfreove filozofije – odnos prema umetničkoj praksi i prema eugenici. Kad Onfre tvrdi da se „mnogi umjetnički radovi doimaju kao izražavanje lične patologije datog umjetnika“, Kovačević veli: „Onda mi se čini da sa ovakvim stavom i on sam prelazi u redove konzervativnih hrišćanskih tradicionalista“. Ovakvim stavom prema određenim umetničkim delima kao dekadenciji ili degradaciji, Onfre se, štaviše, približava fašističkoj misli o zdravoj umetnosti. A umetnost bi, zapravo, morala imati isti status kao i narodni univerzitet.

Kad Onfre govori o oslobodilačkoj eugenici koja bi, za razliku od fašističke eugenike koja odstranjuje one koje smatra defektnim, potpomagala dobrobiti ljudi – sprečavajući potencijalne defekte, Kovačević primećuje da se Onfre tu zapliće „u platonovsku mrežu“. Štaviše, Onfre se tu zapliće u pervertirani fašizam, jer podrazumeva isti pojam defektnosti ili nepotpunosti.

Ali, kada Onfre tvrdi da je „hedonizam za etiku isto što i anarhizam za politiku“, Kovačević nalazi da je i to neutemeljeno. Tu, međutim, nije u pravu.

U uspostavljenoj relaciji hedonizam–anarhizam, utvrđuje se, naime, sam smisao Onfreovog pojma hedonizma, te je sama ta relacija od ključne važnosti. Kovačević, kako smo već videli, Onfreov hedonizam naziva pobunjeničkim hedonizmom. Bolji izraz, svakako, bio bi oslobodilački hedonizam. Tek kad tako odredimo ovaj pojam, a u vezi sa anarhističkim ciljem – ciljem ukidanja svakog oblika hijerarhije među ljudima, a udruživanjem na osnovu interesovanja, umesto po liniji interesa – onda shvatamo da se pojam hedonizma na sferu seksualnosti odnosi samo kao na partikularnu sferu, te da je njegov sadržaj celokupna sfera erosa. Stoga, ukoliko je „hedonizam za etiku isto što i anarhizam za politiku“, utoliko je hedonizam eros solidarnosti.

Eros solidarnosti, podjednako određuje i narodni univerzitet i neotuđeni seksualni odnos – i to kao intimnu razmenu u kojoj se individualno predavanje drugom udvostručuje kao lični užitak. Kad kažemo eros solidarnosti, time ne kažemo toliko šta sam Onfre misli pod pojmom hedonizma, koliko šta je maksimalni sadržaj u potenciji samog tog pojma.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari