Kao što nam je premijer Vučić skrenuo pažnju, probali smo da nađemo jedan period Titove spoljnopolitičke aktivnosti i da ga uporedimo sa Vučićevim: Predsednik Tito i sovjetski vođa Brežnjev sreli su se 1975. u Helsinkiju na Konferenciji o evropskoj bezbednosti i saradnji (temelj ovog OEBS-a kojim predsedavamo).

Tito je bio glavna zvezda na sastanku komunističkih partija u Berlinu, u leto 1976. U kraljevskom dvorcu u Stokholmu, švedski kralj Karl Gustav i njegova supruga primili su jugoslovenskog vođu koji je tom prilikom održao zdravicu. Uzvratna poseta predsednika Tita francuskom predsedniku Žiskaru D'estenu odigrala se 1977. Tito i američki predsednik Karter razgovarali su 1978. u Beloj kući. Iste 1978. u posetu Titu u Beograd došao je kineski vođa Hua Kuo Feng. Italijanski predsednik Pertini stiže 1979. u Beograd. Tito odlazi te 1979. na Samit nesvrstanih u Havanu, a tom prilikom sem što je popušio tompus sa Kastrom susreo se i sa generalnim sekretarom UN Kurtom Valdhajmom. Nakon Havane, Tito odlazi na Kadinjaču da govori na otvaranju novog memorijalnog centra, septembra 1979. godine: „U ovom trenutku ništa mi nije bilo važnije nego da budem prisutan na otvaranju spomenika onim borcima koji su branili Užice da bi se iz njega obezbjedila evakuacija…“ Posle Kadinjače Tito odlazi u ljubljanski Klinički centar. I to je to.

Karter je rekao: „Tito je svetski državnik!“. Brežnjev je uvek pred Titom morao da ponovi da je Jugoslavija samostalna. „Ne možete zamisliti koliko sam Vam se divio. Ovo kaže stari partizan starom partizanu“- obratio se Titu Pertini. Hua Kuo Feng je tek kod Tita osetio imaginaciju i benefite revizionizma. „Dva sloga iz kojih se sastojalo Vaše ratno ime pod kojim ste poznati u celom svetu, ušla su u istoriju“, obratio se Žiskar D'esten Titu u Parizu. „Kad se budući historičari budu osvrtali na ovu konferenciju – rekao je Tito u govoru u Helsinkiju (KEPS, 1975)- sigurno da će je oceniti kao prekretnicu, kao okretanje Evrope ka koegzistenciji i miru“. OEBS je danas retka panevropska institucija koja može da dela i na ukrajinskoj krizi. Možda će i Vučić razgovarati „barabar“ sa svetskim liderima – kao Tito u pobrojanim slučajevima – ako se održi na vlasti do svoje osamdeset i neke godine – koliko je Broz imao u ovim našim primerima. Formalno, i Nikolić je video Obamu, i on i Vučić su bili s Putinom, ovde je bio kineski premijer, Vučić ima „specijalne veze“ sa Angelom Merkel, kvalitetni su mu bili razgovori sa italijanskim i francuskim premijerima…

Ali, nijedan političar sa prostora bivšeg Titolenda nema gabarite zemlje, realnu suverenost, i ugled antifašističkog vođe koji se odupro čak i Staljinu, da bi bukvalno vodio Titovu spoljnu politiku. Neotitoizam se ne može voditi kao neoosmanizam. On mora biti doziran i sa ukusom. U suprotnom, pompeznost se olako da pretvoriti u operetski slučaj (kod Tita je i operetska dimenzija bila deo funkcionalnog kiča, ne samo puki hedonizam). Lep primer korišćenja tekovina je onaj kad je bivši hrvatski predsednik Stipe Mesić za savetnika uzeo Budimira Lončara, diplomatskog doajena one Jugoslavije. Nikolić, Vučić i Dačić su sad već otvoreni promoteri neotitoizma u spoljnoj politici, a predsedavanje Srbije OEBS-u je idealna prilika da se sa pompeznosti spoljne politike pređe na njenu strogu racionalizaciju. Pompeznošću se često fascinira prostota i kompenzuju nedostaci unutrašnje politike (tu Vučić zaista ponekad liči na Tita), dok racionalnošću spoljne politike zemlja dobija svoj optimalni ugled. Tito je bio doajen hladnoratovske epohe. Otuda njegova logična aktuelnost. Mada, ne zaboravimo da se često s Titom i na ovom terenu barata u mitološkim obrascima. U smislu vica da je poživeo, Berlinski zid ne bi ni pao. Da je poživeo, verovatno bi dočekao sudbinu sličnu Todoru Živkovu. Milošević bi ga, kamoli Šešelj i Šeks, stavili bar u neki prećutni kućni pritvor. Nakon satanizacije, Broz je doživeo solidnu rehabilitaciju ali i sa atraktivnim postmodernim obrascima. Jovanka je, recimo, ostala u realnosti. Pogledajte razliku između realne Jovanke pred smrt, i njenog supruga kao postmodernog superstara. Tito je atraktivan, ali i zavaravajući. I tu mnogi „naslednici“ greše u osnovnom: Spoljna politika i unutrašnja politika međunacionalne tolerancije, saradnje i antifašizma su suštinski povezane i ne mogu se voditi parcijalno.

„Naša zemlja je danas poznata širom svijeta. Prostorno je mala, a ni po broju stanovnika nije baš velika. Ali u svjetskim razmerama, ona predstavlja veliku moralnu i političku snagu.” Ne, to nije rekao Vučić na „Pinku“ već Tito na Kadinjači 1979. A pre toga je rekao ono ključno: “Jugoslavija, blagodareći ogromnim žrtvama koje smo mi dali u ratu, blagodareći jedinstvu koje smo mi stvorili u toku rata i učvršćavali poslije rata, ima veliki prestiž u svijetu.“ Vladimir Dedijer je konstatovao da je Tito, uprkos ideloškoj dogmi, ispoljavao veliku elastičnost, koju ponekad njegovi najbliži saradnici nisu mogli odmah da shvate. Sem fluidnog neoliberalizma, Vučić je čovek bez ideologije, a „elastičnošću“ često zbunjuje saradnike i birače, održavajući široku koaliciju podrške i saradnika – od Tanje Miščević do Milorada Vučelića, od Aleksandra Vulina do Marka Čadeža. Možda bi Slobodan Penezić Krcun, da je bio menadžer i neoliberal, iz Titovog sveta najviše ličio na Vučića – po temperamentu, visini i ljubavi prema Crvenoj zvezdi, reindustrijalizaciji Srbije i izgradnji njene infrastrukture. U komponenti „nesvrstavanja“ veći titoista od Vučića i Dačića bio je Vuk Jeremić. Mada, Tito je često „korigovao“ nesvrstane, izvlačeći ih iz pretnje da potpadnu pod sovjetski uticaj u koji ih je gurao kubanski lider Fidel Kastro. Ranih pedesetih godina Jugoslavija je sa Grčkom i Turskom bila u „Balkanskom paktu“. Preterano je to nazivati indirektnim članstvom u NATO, ali bezbednosna bliskost sa ovom alijansom je bila neupitna kao relaksacija od sovjetske pretnje. Pompezni dočeci u inostranstvu, uvažavanja i komplimenti, bili su adrenalin za Titovu političku svest. Sve to nije moglo biti ignorisano od strane supersila. Zato, 4. oktobra 1970, na sednici Predsedništva SKJ, a nakon povratka sa konferencije Nesvrstanih u Lusaki, Tito je dao tumačenje posete američkog predsednika Niksona Jugoslaviji: “Niksona je ovamo dovela Lusaka, Amerikanci su veoma ozbiljno procenili značaj Lusake i jedinstva koje je tamo ostvareno i videli su veliki prestiž Jugoslavije u svetu”. Prema rečima Ričarda Niksona, “Tito se nije ‘utapao’ u onaj deo bilateralnih problema koji su mogli biti razrađeni na nižem nivou. To je bio posao za naše saradnike. A nas dvojica razgovarali smo o svetskoj sceni“. Pred beogradskim komunistima 16. juna 1971, Tito je ocenio poziciju Jugoslavije na globalnoj sceni: “Situacija je u svetu vrlo rđava, nimalo mi se ne sviđa, stvari se tako razvijaju kao da se traži izlaz iz ćorsokaka kod velikih sila na račun malih naroda, a među te spadamo i mi. Mi se nalazimo na opasnoj tački gde se ukrštaju interesi velikih sila”. Tako bi danas govorili i Vučić i Dačić i Nikolić, koji aktuelizuju doktrinu „aktivne miroljubive koegzistencije“.

Evo primera za odnos principa i makijavelizma kod Tita: Po mnogo čemu situacija u Mađarskoj 1956. godine podsećala je na jugoslovenski sukob sa Informbiroom 1948. godine. Međutim, Imre Nađ nije dobio Titovu bezrezervnu podršku. Tim gestom Tito je posredno pokazao koliko je njegov sukob sa Rusima bio iznuđen i neophodan jedino radi obezbeđivanja državnog suvereniteta i konsolidacije lične vlasti. Mikloš Vašarheji, saradnik Imre Nađa, naglašava da je Tito u početku podržavao Nađa, kao pristalicu jugoslovenskog “liberalnog” modela. Ali, posle tajnog sastanka i dogovora sa Hruščovom na Brionima, Tito se distancirao od Nađa, dajući podršku “konzervativcu” – Janošu Kadaru, koji je, nakon likvidacije Nađa 1958. godine, vladao Mađarskom trideset godina uz pomoć sovjetskih trupa. Promenu Titovog stava Vašarheji objašnjava na sledeći način: “Postojala su dva razloga. Jugoslavija zbog Mađara nije htela da pokvari teško normalizovane odnose sa Moskvom. Drugi je razlog unutrašnjopolitički – nisu se samo čehoslovačko, istočnonemačko i rumunsko rukovodstvo uplašili od događaja u Mađarskoj – uplašili su se i Jugosloveni. Na prijemu u Saveznom izvršnom veću, 25. maja 1970, povodom Titovog rođendana, Petar Stambolić, jedan od najuticajnijih ljudi komunističke Srbije, otkrio je Zdravku Vukoviću Titovu “bolećivost” prema Rusima i SSSR-u: “Ja se jedino plašim da se Rusi ne umešaju… Plašim se iluzije koje još uvek Tito ima u odnosu na Ruse. Plašim se da bi se njemu u nekoj situaciji moglo učiniti da je jedini izlaz da se stvari reše uz pomoć Rusa…” Vuković svedoči da je Tito često u govorima išao na teze koje mogu biti bliske Rusima, isticao je kako je SSSR veliki trgovinski partner, kako imamo dobre ugovore s njima, kao što se danas često potencira odnos Srbije s putinovskom Rusijom. Tito se s Rusima samo „iznuđeno“ svađao i uvek mu je bilo lakše kad se odnosi otople: „I Brežnjev mi je rekao – Kažite samo šta mislite, neće više biti kao prije“. Stenogramske beleške Zdravka Vukovića pokazuju da Tito nije gajio iluzije ni prema Zapadu: “I Zapad ima svoje interese ovde. Kažu, držite se, mi smo sa vama. Jeste, vražju mater…”

Ovde više puta citirani Zdravko Vuković ima fantastičnu (ali i zaboravljenu) knjigu za razumevanje titoizma: „Od deformacije SDB do MASPOKA i liberalizma (Moji stenografski zapisi 1966-1972. godine), Narodna knjiga, Beograd, 1989. Inače, Vuković je bio jedan od najboljih direktora RTB (današnji RTS). Tada su udareni temelji televizije o kojoj se danas s nostalgijom govori. Kao sledbenik Mirka Tepavca, Vuković je smenjen u čistki „liberala“.

Njegova knjiga je idealna literatura za čitanje tokom predsedavanja OEBS-u.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari