Iskustvo nam je nepismeno. Za tu nepismenost koja zna da piše i čita slova, reči i rečenice, ali ne ume da tumači kontekst, nepismenost (koja zna da crta cifre i da računa na udobne položaje, ali ne zna da „konta“ nelagodnost), u onoj sferi koju zovemo opštim dobrom, javnom stvari – res publica, zadužena je, združenim radom u kontinuitetu, već deceniju i po prošlog i isto toliko ovog stoleća, pre svega elita u našoj savremenoj kulturi. Njihovo napred, naše je nazad.

 U kojoj je meri ovaj antikoncept uspeo da ovlada našim javnim životom, da ga zatvori u strogu kružnicu po kojoj se obrće kao motociklista na zidu smrti u kaci, u orijaškoj bačvi, bez ikakvog prava na tangentu, kako bi rekao Krleža, najbolje svedoči javno udeljivanje antifašističkog statusa Četničkom pokretu Dragoljuba Draže Mihailovića. Deca koja uče da je antifašizam to što oličava ovaj kolaboracionistički pokret (koji, dakle, i nije pokret), ne samo da neće ništa znati o antifašizmu, nego će upravo držati da je antifašizam ono što zapravo nije antifašizam, da je oslobođenje – porobljavanje, a pristanak na uslužnost okupatoru, ništa drugo do slobodarski i patriotski čin par excellence. I kad se smisao jednom pomuti, a kardinalne činjenične i logičke greške počinu da se koriste kao vežbe u usavršavanju mišljenja, onda je pred nama jedna, ko-zna-koliko generacija duga, ceremonija opraštanja od pameti, od javnosti, od republike.

 Na zaglupljivanju srpskog naroda svojski su radili srpski akademici i intelektualci, u čemu je i njegova malenkost uzela znatnog udela, imao je hrabrosti da na samrti izjavi Borislav Mihailović Mihiz. Te reči, koje ovde parafraziram, trebalo bi ugravirati u spomenik koji ovom lucidnom čoveku još uvek nije podignut u našoj prestonici. Taj spomenik koji nedostaje, opomena je koje nema. Nad tim rečima ne treba klesati nikakav lik – one same su lik, lik našeg doba.

 Stvoren je, dakle, kukavički model intelektualnog ponašanja koji se  prenosi kao uzor, po vertikali i horizontali društva. Taj model je pretnja intelektualnoj hrabrosti, obrazovanosti i umeću, jer je i istinska primena znanja i umeća svojevrsna demonstracija hrabrosti. Valjda stoga u ovoj Evropi nema druge zemlje do Srbije, u kojoj se postaje poznat i priznat tako što se postane direktor neke kulturne institucije. Šta su taj upravnik ili ta upravnica radili u svom životu pre nego što su postali ta upravnička funkcija, nimalo nije važno, kao što nije važno šta će učiniti sa institucijom kojom upravljaju. Ko je on? On je direktor. A ko je ona? Ona je bivša direktorka. Njihova unapređenja, naša su nazadovanja.

 Treba li ovde da podsetim da je prvo zaposlenje današnjeg predsednika Vlade Republike Srbije i koordinatora svih službi bezbednosti (funkcionalni spoj koji divno definiše našu mrku demokratiju i sumračnu logiku našeg javnog mnjenja) – direktor Sportsko-kulturnog centra „Pinki“ u Zemunu? Bilo je to 1997, iste godine kad je, pred smrt, Mihiz izgovorio ovde pomenute, znamenite reči. Naravno, tada mladog Aleksandra Vučića nije ta direktorska funkcija učinila poznatim; on je na nju došao kao već poznata javna ličnost, ali po onome čega se naše javno mnjenje danas, zajedno s njim, nerado seća, ili to smatra krajnje nevažnim. Međutim, znanje i izjavljivanje po kojima je Vučić bio već dobro poznat svakako ga nisu mogli kvalifikovati za funkciju na kojoj se našao, dakle, ne kao džokej u sedlu, nego kao visoki funkcioner Srpske radikalne stranke, čiji je šef, Vojislav Šešelj, u to vreme, između ostalog, pretio da hrvatsko dete neće pohađati zemunsko obdanište. S tom retorikom, u to vreme, mlađahni direktor sportsko-kulturnog centra bio je u saglasju.

 Model se umnožava uzduž i popreko društva: provereni kadrovi  premeštaju se s funkcije na funkciju i povremeno jedu jedni druge kao figurine u igri „Čoveče ne ljuti se“, a ustanove propadaju. Logo, da ne kažemo logos, ovog unazađenja, sažeto je, marketinški briljantno, skovao prethodni naš premijer, sada samo šef naše diplomatije, Ivica Dačić, u martu ove godine uskliknuvši s ponosom da nam je rekonstrukcija vlade „potrebna kao rekonstrukcija palanačkog duha“. Nevin kao kakvo detence, na poziciji lukavoj poput zmije, ovaj je političar u tri-četiri reči, jezgrovito rekao sve, bez ostatka.

 Znam da u Srbiji, na marginama našeg društva, ima i takvih nastavnica i nastavnika koji svojim učenicima, kao istinski učitelji, tumače ovde navedene i njima slične primere lukavstava uma i smisao reči koji je duboko skriven od onoga ko ih izgovara, koji je govorniku s plitkim namerama velika tajna. Pobeda te margine, zapravo te tangente koja udara u periferiju naše kružnice, naša je nada. Stoga je bilo vrlo žalosno gledati profesore kako mesecima štrajkuju, lutajući po kružnici, dok im đaci nenadoknadivo gube lekcije i vreme, a da nikome od njih nije palo na pamet da štrajk može imati i oblik nastave (i škole!) izvan institucije – nastave (i škole!) koja znanje spaja s požrtvovanošću i govori o onome o čemu se kod nas inače ne govori.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari