San svakog štrajkača glađu je da mu se iznenadno, takoreći iz nepoznatih razloga, na licu mesta pojavi teleća glava u škembetu (TGUŠ), lično, servirana uz dva decilitra belog sa sifonom. Nezgodacija je ako TGUŠ počne da mu postavlja neverovatna pitanja. Drugog dana štrajka glađu grupe beogradskih studenata, pod šatorom ispred Nemanjine, ukazala se pokisla prilika novinarke jednog beogradskog tabloida, a oni su je, kako piše isti taj časopis, posle samo nekoliko postavljenih pitanja izbacili napolje, na kišu. Kakav atak na slobodu štampe.


Anonimni genije, naime, procenio je da čitaoce ovog štiva ne zanima toliko činjenica da se 48 mladih ljudi odlučilo da štrajkuje glađu, nego je osmislio 12 pitanja, po stručnim oblastima, čime je valjda imalo da se dokaže kako 48 tupsona hoće da završava fakultete i to na grbači našeg napaćenog naroda.

Tog kišnog dana, ovaj genije koji je magistrirao na prestižnom Guglu, poslao je novinarku pravo na 48 izgladnelih akademskih građana, što nije nimalo jednostavan zadatak. ‘’Šta ako počnu da ujedaju’’ – prošlo joj je kroz glavu.

– Dobar dan, kako se zovete i šta studirate?

– Pera Perić, univerzitet umetnosti… – odgovorio je rutinski akademski građanin Perić, srećan što se, eto, umesto ministra prosvete u škembetu, na licu mesta pojavio neko veoma brižan.

– Periću, kažite nam, koliko opera je napisao Betoven? – pitala je novinarka s inicijalima T.G.U.Š.

Akademski građanin Perić, zbunjen razvojem situacije, shvatio je da halucinacije izazvane neunošenjem hrane u organizam nastupaju već drugog dana. Što nisu znali ni prisutni studenti Visoke zdravstvene škole. I njima je bilo čudno kada im se neobična pojava pravljena po recepturi naših baka obratila ispitnim pitanjem broj 2: ‘’ Da li čovek koji je oboleo od zauški može da dobije šarlah?’’

– Je l’ vi to nas zajebavate? – mora da je bilo sve što je uspeo akademskim rečnikom da izgovori najgladniji među akademskim građanima, pre no što je ovu profesorku primenjenog žurnalizma najurio napolje. A ona je, stojeći na kiši, tužno posmatrala kako kaplje kiša na ostatak pitanja pedantno ubeleženih na stranici papira sa zaglavljem Gugla: Ko je Seren Kjerkjegor? Ko je Maršal Makluan? Kada je donet prvi ustav Srbije? Koje mesto u Srbiji ima najnižu temperaturu? Koliko stanovnika ima Etiopija? Kolika je površina Srbije? Ko je Kazimir Maljevič? U kom španskom gradu se nalazi Muzej Salvadora Dalija? Šta su falange? Šta je atavizam?

Odgovor na poslednje pitanje – atavizam je nasleđe nekih osobina predaka, uglavnom u zakržljalom obliku – malo je i zabrinuo. ‘’Šta ako sam ja pomalo malo atavistična’’ – opet joj je prošlo kroz glavu. Na onoj kiši.

Upućeni tvrde da je štrajk glađu ovih studenata pomalo glupav. To bi bilo isto, objašnjavali su između redova, kao kada bi Miladin Kovačević zvani Minja postavio vigvam ispred Vlade Srbije i počeo da gladuje jer država neće da plati milion dolara Americi zato što je on tamo, u trenucima dokolice, komirao izvesnog Amerikanca po sistemu kom obojci, kom opanci, kom koma, a onda tajnom diplomatskom prepiskom, u paketu, prebačen u Srbiju. Tako da je trend medijskog praćenja studentskog slučaja ispred zgrade Vlade bio krajnje negativan – stigao je sve do Betovena, zauški i šarlaha. Pomoćnik ministra prosvete poručio je toj istoj skupini studenata da pomoć za svoj problem potraže od vlasnika „Delte“ Miroslava Miškovića i predsednika SAD Baraka Obame. Prevedeno na šatrovačko-latinski, kazao im je: ‘’Ko vas j…’’ To isto nije rečeno Kovačević Miladinu, zato što ovaj, kako je prethodno navedeno, ima tešku ruku.

I Kovačević Miladin je, naime, bio student. I to jedan od mnogih ovdašnjih ‘’mozgova’’ koji se ‘’odlio’’. Međutim ‘’odliv mozgova’’ u njegovom slučaju bio je kratkotrajan – on se vratio u zemlju i stavio na raspolaganje ovdašnjim fakultetima i pravosudnim organima. A država je pokazala da je kod nekih njenih predstavnika mali mozak dominantniji nego veliki – Miladin nije imao potrebu da dreždi u Nemanjinoj po kiši i odgovara na pitanja: Koliko stanovnika ima Etiopija?

To bi svaki štrajkač glađu morao da zna.

Nego je Miladinova školarina plaćena u celosti o trošku našeg napaćenog naroda.

Daleko više od stanja studenata, ovdašnji mediji su zabrinuti mogućnošću da Svetlana Ražnatović u Australiji ostane zauvek. Iako bi ta eventualnost najviše trebalo zabrine australijske medije i ondašnje ministarstvo kulture. Humanista, majka i pevaljka, naime, otišla je na turneju i pre ulaska avion zabrinutoj sedmoj sili odbrusila: ‘’Vratiću se’’.

Što onih 48 studenata sigurno neće reći kad jednog dana sednu u avion, i po uputstvu pomoćnika ministre prosvete, krenu da potraže pomoć od Obame. Od Miškovića, to je bar svima jasno, nema vajde.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari